Ponekad u Božje oproštenje vjerujemo teoretski. A praktično kao da nam je malo sumnjivo, upozorio je vlč. Branimir Budinski u emisiji „Tebe tražim“ Hrvatskog katoličkog radija.
Jedna od najpoznatijih Isusovih priča je priča o sinu koji je otišao od kuće.
Uzme što mu pripada, ode, potroši, izgubi, dođe do dna. I negdje među svinjama počne razmišljati o povratku. Ali poslušaj kako zamišlja taj povratak. Ne kaže: „Vratit ću se kući kao sin.“
On već ima pripremljen govor: „Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednoga od svojih najamnika.“ Tko mu je rekao da više nije sin? Otac? Nije. Brat? Još ga nije ni vidio.
On je sam sebi izrekao presudu. „Nisam više dostojan.“ „Više nisam sin.“
„Mogu se vratiti… ali ne mogu se vratiti na svoje mjesto.“
Možda i ti poznaješ taj način razmišljanja. „Dobro, vjerujem ja da mi Bog oprašta… ali ne može više biti isto.“ „Mogu se vratiti u crkvu… ali ipak znam tko sam.“ „Bog me možda prima… ali ja ću ipak ostati malo bliže vratima.“
Kao sluga. Ne kao sin.
No Isusova priča ima rješenje! Otac ne prihvaća sinovu novu adresu. Sin je sebi rezervirao smještaj među najamnicima. Otac kaže: ne.
Haljina, prsten, sandale, gozba.
Drugim riječima: „Nisi se vratio kao radnik. Vratio si se kao moj sin.“
Otac ne poriče ono što je sin učinio. Svinjac je bio stvaran. Grijeh nije izmišljen. Ali grijeh više nema pravo određivati tko je taj čovjek. Jer posljednju riječ o njegovu identitetu nema svinjac. Ima je Otac.
A tu se događa nešto zanimljivo nama vjernicima.

Ispovijed / Foto: Pexels
Ponekad u Božje oproštenje vjerujemo teoretski. A praktično kao da nam je malo sumnjivo.
Dogodi mi se to u ispovijedi, upozorava vlč. Budinski. Čovjek se ispovjedi. Dobije odrješenje. I za pokoru mu kažem: „Izmoli jednu Zdravomariju.“ A on me pogleda kao da sam nešto propustio. Jednu?
I poslije mi kaže: „Velečasni, ja sam ipak izmolio tri.“
Drugome dam jednu deseticu krunice, a on, za svaki slučaj, izmoli cijelu.
Naravno, nema ništa loše u tome izmoliti tri Zdravomarije ili cijelu krunicu. Ali zanimljiv mi je onaj unutarnji mehanizam koji se ponekad krije iza toga: „Samo toliko?“
Kao da je milost malo prejeftina. Kao da čovjek kaže: Bog: „Oprošteno.“
A ja kao da kažem: „Hvala… ali ja bih ipak malo doplatio.“
Možda nam je lakše platiti nego primiti. Lakše učiniti još nešto. Izmoliti još nešto. Kazniti se još malo.
Nositi krivnju još koju godinu. Jer tada imamo osjećaj da smo ipak nešto pridonijeli.
Ali Evanđelje je na tome mjestu gotovo uvredljivo velikodušno.
Jer kaže: Ne možeš doplatiti križ. Što mu nedostaje? Još malo tvoje boli? Još malo tvoje krivnje? Još nekoliko godina samokažnjavanja? Ništa. I zato treba napraviti jednu važnu razliku.
Pokajanje nije isto što i samokažnjavanje.
Pokajanje kaže: „Gospodine, pogriješio sam.“ „Oprosti mi.“ „Promijeni me.“
„Pokaži mi što mogu popraviti.“

pomaganje/ Foto: Canva
Samokažnjavanje kaže: „Znam da si mi oprostio… ali ja još nisam završio sa sobom.“
Pokajanje me vodi prema Bogu. Samokažnjavanje me ponovno zatvara u mene.
I sada dolazimo do mjesta bez kojega ova emisija ne bi bila Evanđelje nego samo dobra psihologija.
Jer Isus nije došao samo reći: „Nemoj tako loše misliti o sebi.“
Nije došao dati tehniku za zdraviji unutarnji govor. Sveti Pavao kaže nešto mnogo radikalnije.
U Poslanici Rimljanima piše: „Naš je stari čovjek zajedno s njime razapet.“ Pazi na riječ. Ne kaže: popravljen, dotjeran, preodgojen, renoviran.
Kaže: razapet. Krist nije došao napraviti kozmetički zahvat na starom čovjeku. Kao da ideš obojiti zidove stare kuće i staviti nove zavjese.