Draga braćo i sestre! Naši životi odvijaju se uvijek u nekom ritmu: ponavljamo određene stvari iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Dok naši životi idu prema naprijed, dok rastemo i starimo, ipak mnoge stvari ponavljamo i svaki tjedan započinjemo iznova.

Ali postoje oni posebni i drukčiji dani: postoje neke obljetnice do kojih držimo, postoje tjedni koji su za nas znakoviti i zato ih slavimo drukčije. Ti nas posebni dani izdvajaju iz ustaljenog životnog ritma. Na jednak se način i Crkva u svojim liturgijskim slavljima tijekom vremena spominje važnih trenutaka iz života Isusa Krista i povijesti spasenja. Za nas kršćane ovo su upravo takvi dani: posebni, jedinstveni, neponovljivi.

Večeras, na Veliki četvrtak, započinjemo naše ovogodišnje sveto trodnevlje. U ovim danima kroz liturgiju pratimo, korak po korak, posljednje trenutke Isusova života. No, braćo i sestre, u obredima koje slavimo ovih dana ne samo da se nečega prisjećamo, ne samo da kronološki obilježavamo ono što je Isus činio – to nije puko prisjećanje na prošle događaje – nego to doista proživljavamo na otajstven način: u vanjskim simbolima i znakovima, u gestama, u molitvama i pjesmama koje Crkva moli ovih dana… cijela liturgija doista uprisutnjuje i oživotvoruje ono što je Spasitelj prošao i učinio. Promislimo malo o tome! Kroz gestu pranja nogu, kroz evanđeoske tekstove, kroz naše pokrete i geste, kroz simbole kruha, vina i svjetla, mi doista proživljavamo Isusove posljednje trenutke. Kako smo povlašteni!

Kroz naše pokrete i geste, kroz simbole kruha, vina i svjetla, mi doista proživljavamo Isusove posljednje trenutke

Ovaj prvi dan svetog trodnevlja obnavljamo uspomenu na Gospodinovu posljednju večeru s učenicima. Židovska Pasha imala je svoj redoslijed: bila je to obiteljska večera, obred u zajedništvu, u kući. Kad bi na stol bilo doneseno pashalno janje, beskvasni kruh, gorko zelje i vino, djeca bi pitala: Zašto je ova noć drukčija od svih drugih noći? Tada bi najstariji u obitelji protumačio što sve to znači i što se slavi: kako su predci bili robovi u Egiptu, a Bog ih je pod Mojsijevim vodstvom izveo iz ropstva i oslobodio. U tom prisjećanju oslobođenje je ponovno postajalo stvarno i živo.

Svaki je znak imao svoje značenje: beskvasni kruh podsjećao je na žurni bijeg, bez vremena da tijesto uskisne; gorko zelje na gorčinu ropstva; vino na radost i zahvalnost Bogu koji spašava; a janje – na krv kojom su obilježili dovratnike, kao znak pripadnosti Bogu i zaštite u noći oslobođenja.

U Isusovoj smrti i uskrsnuću ostvaren je novi prelazak

Svi su ovi elementi bili dobro poznati i Isusu i njegovim učenicima. Prije svoje smrti Isus slavi posljednju Pashu i upravo na toj večeri ustanovljuje novu, kršćansku Pashu: ispunjava i daje pravo značenje starozavjetnoj Pashi. Pasha doslovno znači prelazak: Izraelci su prešli iz ropstva u slobodu. No, u Isusovoj smrti i uskrsnuću ostvaren je novi prelazak: iz smrti u život, i ne samo oslobođenje od vanjskog ropstva, nego oslobođenje od ropstva grijeha. On je pravi Jaganjac, čijom smo krvlju otkupljeni. I ono što će Gospodin Isus dovršiti na Veliki petak već sada, na Posljednjoj večeri, biva najavljeno i anticipirano.

Štoviše, On naređuje svojim učenicima da se uvijek sjećaju tog djela spasenja: Ovo činite meni na spomen! Kako se mi toga sjećamo? Gospodin uzima dva simbola: kruh i vino. Svaki put kad u svetoj euharistiji lomimo kruh i pijemo iz čaše, spominjemo se tog veličanstvenog Božjeg djela.

Pazimo: sveta misa nije tek naše okupljanje ili pobožni sastanak. U misi prinosimo Ocu nebeskom kruh i vino – Tijelo i Krv njegova Sina – prinosimo onu istu žrtvu koju je Krist prinio na križu. Misa nije ponavljanje, nego uprisutnjivanje Božjeg djela spasenja za nas. Gospodin Isus je želio biti trajno prisutan među nama i zato nam je darovao sebe u kruhu i vinu.

Gospodin Isus je želio biti trajno prisutan među nama i zato nam je darovao sebe u kruhu i vinu

Braćo i sestre! Kao što se kruh lomi da bi svi mogli blagovati, tako je Krist dao svoje tijelo i prolio svoju krv da bi nas otkupio. To je Isusova logika: sebedarje u ljubavi. Često mislimo da ćemo nešto izgubiti ako svoje vrijeme, trud i talente darujemo drugima. Zato radije biramo živjeti za sebe. A Gospodin nas večeras uči drukčije: dajući sebe potpuno, ne gubiš sebe, nego se upravo tada nalaziš i otkrivaš mir. Lomeći i darujući sebe za druge, čovjek otkriva smisao života.

Isuse, Kruše života, nauči nas toj logici sebedarja, nauči nas da i naši životi budu kruh za život naših bližnjih! 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. mr. Roberta Erka prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.