Euharistijskim bogoslužjem na Veliki četvrtak uvečer započinje takozvano Vazmeno trodnevlje.

Sveti Augustin ga već označava kao trodnevlje Gospodinove smrti, ukopa i uskrsnuća.

To je intenzivno slavljenje Vazmenoga otajstva.

Što to znači Vazmeno otajstvo? Neki misle da bi se moglo reći i Uskrsno otajstvo.

Ponajprije, Vazam i Uskrs nisu teološki istoznačnice, sinonimi.

Pođemo li u korijene, onda treba najprije protumačiti riječ Pasha – hebrejski Pesah. Čini mi se da odatle potječe i stari, možda još od Ćirila i Metoda stvoreni izraz „Vazam“.

Samo značenje riječi Pesah, Pasha dosta je zagonetno. Ali je u toj riječi sadržan pojam prijelaza, izlaza, prolaska i ulaska. Najnaravniji je bazen Biblije za tu riječ izlazak Izraela iz Egipta.

Bog je mimoilazeći, prelazeći domove Izraelaca u zatornoj egipatskoj noći, kada su pobijeni svi egipatski prvorođenci, poštedio prvijence Izraelove.

Izrael je u toj prvoj Pashalnoj noći izišao iz Egipta da prijeđe Crveno more, da prođe pustinjom, i tako, prešavši Jordan, uđe u Obećanu zemlju.

Stoga, Pashalno ili Vazmeno otajstvo uključuje izlazak, prolazak i ulazak.

Može se to i dvodijelno uzeti.

Na križu se dogodila Isusova smrt, a u Vazmenoj noći, u subotu oko ponoći, slavimo taj veliki prijelaz koji je dvodijelan. Iz poniženja u proslavu, iz poraza u pobjedu, iz sramote u slavu, iz smrti u život.

Prema tome, Vazam označava ovaj minus, negativni vid otajstva, a Uskrs je njegov pozitiv, njegov plus.

Zaustavimo se na bogoslužju Velikoga četvrtka uvečer.

Istini za volju, treba reći da se u biskupijskim crkvama i ujutro na Veliki četvrtak ujutro slavi svečana misa svetih ulja kada biskup u svetoj misi blagoslivlja ulja koja se poslije upotrebljavaju u Sakramentu krsta, u Sakramentu potvrde, u Sakramentu bolesničkoga pomazanja i u Sakramentu svetoga reda.

Kršteniku krstitelj maže tjeme – to mazanje označuje se grčki hrizma. Od toga dolazi Krist, Hristos, tako da je svaki kršćanin drugi Krist – Pomazanik.

Bogoslužje Večernje, u svakoj crkvi samo jedno, je uspomena na Isusovu najveću ljubav, na ustanovljenje Presvete euharistije.

Možemo reći, ono čime Ivan uvodi u muku Isusovu. A Isus, znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu jer je ljubio svoje koji bijahu na svijetu, ljubio ih je do kraja.

Svratimo pažnju evanđelju. Ivan nam ne donosi izviješće o Posljednjoj večeri, to su nam dala prva tri evanđelista, on se posvećuje jednom obredu prije večere:

Isus učenicima pere noge.

Stoga danas u euharistiji, voditelj svečane euharistije ustaje iza evanđelja i pere noge dvanestorici koji predstavljaju apostole.

To mogu biti starci, to mogu biti ljudi koji više sudjeluju u župnom apostolatu ili odabrani mladići i zreli muževi da se obavi ta dirljiva gesta posljednje večere kad Isus učenicima pere noge.

Taj se obred zove „Mandatum – Zapovijed.“

I u vrijeme toga pranja nogu pjeva se:

Zapovijed vam novu dajem: ljubite se kao što sam ja ljubio vas.

Gdje je ljubav i prijateljstvo ondje je i Bog.

Isus je na Posljednjoj večeri zaželio da se njegovi učenici, sljedbenici, vjernici, sastaju njemu na spomen i u krugu toga sastanka obnove Posljednju večeru. Stoga se blagovanje pričesno u svetoj misi zove latinski communio što hrvatski znači pričest – točnije, razumljivije: zajedništvo.

I cijeli taj čin zove se latinski memorial – to znači: spomenčin.

Učenici Isusovi vjeruju u zbilju Isusovih riječi:

Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja.

Oni znaju da tim činom Isus obistinjuje svoje obećanje:

Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Stoga se vjernici na Veliki četvrtak okupljaju na večernjoj misi u velikom broju da prožive tu vrhunsku ljubav Isusovu koju nam je ostavio u svetoj euharistiji.