Postoji nešto u čovjeku što mu nitko nikada neće moći oduzeti. To nešto zove se sloboda, ili točnije – unutarnja sloboda. Ta unutarnja sloboda često je prozvana i “prkosnom moći duha”.

Prkosnu moć duha kroz povijest čovječanstva iskazivali su mnogi sveci. Ne misli se ovdje na neki obični prkos ili inat, misli se na nešto puno dublje. Uvijek mi je zanimljivo koliko smo mi katolici sposobni banalizirati crkvenu predaju, tradiciju i ostavštinu mnogih svetaca. Iskreno, uvijek se naljutim kada čujem kako neki ljudi površno razumijevaju vlastitu, ali i patnju drugih ljudi pod izričajem – Ma sve je to dobro, ili – Bog te voli…

Kako razumijevam stvarnost oko sebe?

Da, istina je, Bog me voli. Ali, ta toliko ključna i važna informacija nije i ne može biti krinka koja će mi omogućavati da živim pod staklenim zvonom, već poziv na obraćenje i budnost. Što time želim reći? Želim reći da je patnja velika i teška stvar. Želim reći da je očaj još teža stvar. Ali želim reći i da patnja može biti bolan, ali potreban proces preobrazbe u nešto ili nekoga tko je pozvan biti Kristov nasljedovatelj.

Čovjek je u srži patnik. Stoga je jedini ispravni stav prema čovjeku biti mu supatnik. Nikada čovjeka ne osuditi, jer ne znaš zašto je takav, zapisao je na jednom mjestu Tomislav Ivančić.

Svaki životni događaj predstavlja poziv na neko djelovanje. Trenuci straha, nesigurnosti nisu ovdje da me unište, koliko god bili bolni – već da od mene konačno naprave vjernika. Vjera u životu svakog čovjeka je proces, jer vjera nikada neće biti nešto dovršeno. Pogledajte primjer Abrahama i brojnih drugih biblijskih likova.

Spomenuo sam strah i nesigurnost, no oni ne predstavljaju ono o čemu želim konkretno pisati. Oni su ovdje dijelić one cjeline koju je toliko važno shvatiti i zaživjeti – kako “koristim” svoj križ?

Nisam siguran koliko ozbiljno shvaćamo to da su mnogi sveci doživljavali brojne patnje. Nije to ništa “ružičasto” i lijepo kao što mislimo. Ignacije Loyolski je u jednom trenutku svoga života imao suicidalne misli. Ali – Ignacije se uzdignuo iznad toga. Postoje zapisi o tome da je Mala Terezija bila na rubu shizofrenije. Majka Terezija 50 godina živjela je tamnu noć duše. Ma tko mi može na to reći “kako je to lijepo?” Moj Bog je bio pribijen na križ. Tko na tako nešto može gledati “ružičasto”? Moj Bog je rođen u štalici među životinjama, daleko od bilo kakve romantike, kako mi to zamišljamo kada pričamo o njegovu rođenju.

Uvijek mi je zanimljivo koliko smo mi katolici sposobni banalizirati crkvenu predaju, tradiciju i ostavštinu mnogih svetaca. Iskreno, uvijek se naljutim kada čujem kako neki ljudi površno razumijevaju vlastitu, ali i patnju drugih ljudi pod izričajem – Ma sve je to dobro, ili – Bog te voli…

Namjerno sam spominjao svece u opisivanju ove tako važne teme. Sveci su bili istinski Kristovi nasljedovatelji. Sveci su ozbiljno shvatili onu Kristovu – Tko ne uzme svoga križa, ne može biti moj učenik. Sveci su uzeli svoj križ, nisu dopustili da ih križ pritisne i “zgnječi”. Sveci nisu izigravali žrtve, upirali prstom i tužili se Bogu pri tome mrmljajući da “tako nešto nisu zaslužili..” Na početku članka spomenuta je “prkosna moć duha” – odnosno ono nešto zbog čega se odlučujem živjeti unatoč muci koja me pritišće. Ako do sada nisi, dragi čitatelju, počni barem promišljati o toj toliko velikoj i darovanoj ti stvarnosti.

Ipak ima nade

Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube, stoji u Sv. pismu. To ne znači da je lijepo patiti, to ne znači da je sve oko mene super. Ako tako to razumijem, znači da ništa nisam razumio. Križ je prilika, ne propast. Kako znam? Jer sam u trenucima pisanja ovog članka zagledan u Onoga koji je od križa i smrti stvorio život. Tako nešto može napraviti samo Bog.

Sveci su bili istinski Kristovi nasljedovatelji. Sveci su ozbiljno shvatili onu Kristovu – Tko ne uzme svoga križa, ne može biti moj učenik. Sveci su uzeli svoj križ, nisu dopustili da ih križ pritisne.

Stoga čovječe, patniče, ti koji si pritisnut mukom depresije, crnih i suicidalnih misli, iskoristi svoju patnju. Potraži pomoć, zavapi Bogu i uvjeri se da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Uvjeri se da tvoj križ nema zadnju riječ u životu. Osmisli ga. Nisi sam. Iskoristi vrijeme koje ti je dano.

A na kraju, ove misli zaključujem kako sam i započeo, citirajući prof. Tomislava Ivančića: Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustani danas ranije, sjedni na rub kreveta i zavapi Bogu. Sjeti se da te on voli, to više što si patnik. Sjeti se da je Bog svemoguć, prihvati svoje muke i predaj ih u njegove ruke. Doživjet ćeš kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom. Nemoj očajavati. Dan se bliži.

Stoga, što ćeš sa svojim križem? Tužiti se ili ga iskoristiti?