Čitavo je Sveto pismo preplavljeno dijelovima koji govore o čovjekovu pouzdanju u Boga i o njegovoj vjernosti Bogu. Današnja nas čitanja stavljaju pred kratki ispit savjesti: Kada se, kako i zašto pouzdajem u Boga? Jedini ispravan odgovor, koji potvrđuje naše bezuvjetno pouzdanje u Boga, bio bi: uvijek, na svaki način, i zato što je on Bog. Ako u skrovitosti našega srca, u odgovoru na ova pitanja postoji i najmanja zadrška i ako zamuckujemo kad odgovaramo na njih, tada možda imamo pogrešnu sliku o Bogu.

Prorok Jeremija u prvome čitanju opisuje čovjeka koji se ne uzda u Gospodina i onoga koji se uzda. Prvi je proklet, drugi je blagoslovljen. Prvi je lud, drugi je mudar. Čovjek koji se uzda u Gospodina ne treba se ničega bojati. Prorok ga uspoređuje sa stablom koje je zasađeno pokraj vode. Ono svoje korijenje pušta u potok. Napaja se iz potoka i ne treba brinuti ako dođe suša ili kakva druga nevolja. Takav je čovjek izabrao najbolji dio, koji mu se neće uzeti nikada. Nasuprot njemu, čovjek koji se ne pouzdaje u Gospodina proklet je. Prije svega, proklet je zato što se uzda u sebe i svoje smrtno tijelo. Takav je usredotočen samo na sebe. Njemu je važno samo da je njemu dobro. Misli, ako je njemu dobro, da je svima dobro. Toliko je zagledan u sebe i svoje dobro da ne vidi ni kad mu je istinska sreća nadomak, nego ispraznost i prolazno veselje smatra svojom srećom. Vjerojatno misli kako nigdje drugdje i ni u koga drugoga nema sreće. Takav je proklet, jer zapravo ne vidi da je daleko od životnog izvora. Takvome, koji uživa u sebi samome, moglo bi se reći: Bezumniče, još će se večeras tvoja duša zaiskati od tebe i pitat će te se: što je sada sreća, što je život u kojemu si bio zagledan u sebe, što li tijelo kojem si se divio i kojim si se branio. 

Ako Krist nije uskrsnuo i pobijedio smrt, tada nije iščezao ni grijeh, jer grijeh iščezava upravo po novom životu, odnosno po udioništvu u životu uskrsloga Krista.

Drugo čitanje još konkretnije progovara o vjeri i pouzdanju u Boga, u Krista. Pavao razbija predrasude nekih Korinćana kojima je bilo teško povjerovati u uskrsnuće od mrtvih, pa ih onda pita kako mogu vjerovati da nema uskrsnuća ako je Krist uskrsnuo. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno se nadati da ćemo i mi uskrsnuti. Bez Kristova uskrsnuća sve pada u vodu. Bez vjere u njegovo uskrsnuće sve postaje samo lijepa priča, a kršćanstvo tek lijep etički program. I ne samo to! Ako Krist nije uskrsnuo i pobijedio smrt, tada nije iščezao ni grijeh, jer grijeh iščezava upravo po novom životu, odnosno po udioništvu u životu uskrsloga Krista.

Krist živi vječno, vlada vječno, on je pobjednik, njegovo je Kraljevstvo vječno, jer on je pobijedio smrt.

Pavao želi reći Korinćanima da ništa nisu shvatili ako se pouzdaju u Krista samo u ovome životu. Tada smo najjadniji. Krist živi vječno, vlada vječno, on je pobjednik, njegovo je Kraljevstvo vječno, jer on je pobijedio smrt. Pavao nas poziva da se pouzdamo u toga Krista, a ne samo onoga koji je prošao zemljom čineći dobro. U tome se očituje naša vjera. Ona nije očiglednost evidencijalističkih dokaza, nego uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo. Među takve zbiljnosti spada i Kristovo uskrsnuće, s kojim stoji ili pada naša vjera. Zato Pavao kaže da smo najbjedniji, Jer, ako je smrt kraj svega, bilo bi glupo odricati se užitaka sadašnjeg vremena. U tom bi slučaju bilo bolje biti zagledan u sama sebe. Međutim, smrt nije kraj! Čovjekova je duša besmrtna, a besmrtnost nije neovisna od uskrsnuća tijela. Zbog toga je u ovome životu važno biti zagledan u Gospodina, biti mudar, a ne lud, biti blagoslovljen, a ne proklet, biti među onima koje evanđelist naziva blaženima, jer su sve svoje pouzdanje stavili u Gospodina.

Uz dopuštenje uredništva, prenosimo propovijed dr. sc. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.