Neobično nam zvuče Isusove riječi koje reče kad su ga jednom usred poučavanja mnoštva ljudi, koji su ga trebali, prekinuli s viješću da su vani njegova majka i njegova braća, rođaci. Umjesto očekivana muštuluka odvrati im tvrdo: „Tko je majka moja i braća moja?“ (Mk 3,33), piše generalni vikar Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i povjesničar mons. Anto Orlovac za Katolički tjednik.

Zvuči kao da odbija primiti vlastitu majku. A time je uputio pouku i slušateljima i onima koji su mu donijeli tu vijest. Kao da ih pita: Tko mi je sada ovdje važniji, preči? Bili su to u tome trenutku upravo oni koji su tražili Boga, koji su trebali Isusovu pomoć u svojoj bolesti, riječ utjehe, možda oproštenje grijeha. Sad mu je tako blizak, točnije bliži od vlastite majke svaki onaj tko ga traži, tko ga treba. Njima je on poslan. U tome ga poslanju ne smije nitko ometati, pa ni najbliži, doslovno „ni rođena majka“. Majka je svoje učinila kad ga je rodila, na noge podigla, odgojila i osposobila da prihvati to svoje poslanje.

To znači odrasti, postati zreo za vlastite odluke i sposoban nositi odgovornost života koji je sam izabrao s osobom koju voli i osniva obiteljsko gnijezdo.

Tko je moja majka? Tako treba reći i svaki muž i svaka žena u braku kad mu se u brak stane miješati netko sa strane: obitelj, vlastiti roditelji, rođena majka. Nažalost, nije rijetka pojava, primjerice, da majka nikako ne može „prežaliti“ sina i ne može podnijeti da joj ga „preotme“ druga žena, njezina snaha. On još uvijek kao da je materina maza. Ili kad supruga prijeti pri svakom sukobu i svađi: „Odoh ja svojoj materi!“ Oboje se trebaju upitati: Tko je (sada) moja majka, moja obitelj? Nije to više ona obitelj u kojoj su rođeni, odrasli i odgajani; to je sada nova obitelj koju su osnovali: suprug/a, djeca. Zrele odrasle osobe moraju jednom nadrasti materino krilo te samostalno i odgovorno živjeti svoj život. Upravo je sam Isus podsjetio da u Božjem Zakonu piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo“ (Mt 19,5). To znači odrasti, postati zreo za vlastite odluke i sposoban nositi odgovornost života koji je sam izabrao s osobom koju voli i osniva obiteljsko gnijezdo. I nije to prijezir roditelja, nego naprotiv potvrda da su bili pravi roditelji i ispravno svoju djecu odgojili. Ako se roditelji pačaju u brak svoga sina ili kćeri, loše čine pa i onda kada dobro misle.

Isto vrijedi i kod izbora životnog zvanja. Događa se da roditelji, ili barem jedno od njih, žele zapriječiti svojoj kćeri kad želi postati redovnicom ili naprotiv utjecati na sina kako bi postao svećenikom, iako on baš i nema volje za to.

Roditelji, pustite svoju djecu neka odrastu, nemojte ih smatrati neodraslim i nedozrelim; činite im nepravdu.

Zato, roditelji, pustite svoju djecu neka odrastu, nemojte ih smatrati neodraslim i nedozrelim; činite im nepravdu. Sada oni odlučuju što je dobro za njih. Odlučuju, i za svoje odluke i postupke odgovaraju. Vi ste kao roditelji svoje učinili. Ako vam ta „djeca“ nisu u stanju ispravno odlučiti i odgovorno živjeti, onda zapravo priznajete da niste uspjeli u svom odgoju i niste ih za to osposobili. Ako sada krenete „ispravljati“, možete samo još više pokvariti. Pustite ih da slobodno odaberu i izvrše svoje životno poslanje. Tako i Bog čini poštujući slobodu koju im je dao.