Sv. Franjo Saleški

Sveto prijateljstvo

Sa svetim je oduševljenjem poticao i svoje suučenike da budu dobri, a osobito da što češće primaju svete sakramente.

Jednom dođe našem mladom Svecu neki pobožni mladić iz La Rochea, i on ga pozove sutradan na zajutrak. Mladić se tomu odazove i dođe u određeno vrijeme.

Kako li se začudi, kad mu Franjo reče odmah kod dolaska:

Sada ćemo najprije k svetim sakramentima!“

Dobri mladić odmah na to pristade. Obojica se tada ispovijede u isusovačkoj crkvi, prime svetu pričest i obave pobožnost, a onda se vrate kući.

Usput reče Franjo svome pratiocu: „To je eto bio onaj veliki svečani zajutrak, na koji sam te jučer pozvao, a sada ćemo se pobrinuti i za tijelo.“ Cijeli su dan ostali zajedno, molili su i jeli i odmarali se skupa, i Franjo je nastojao da dobrom prijatelju bude što ugodnije kod njega. Dobri mladić otputova kući sav sretan radi toga dana i pun čiste radosti.

Franjo je zbog svoje pobožnosti i uzornoga vladanja bio više puta biran za prefekta Marijine dječačke kongregacije. To ga je odlikovanje još više poticalo, da svoje drugove, čak i kod igre i izleta, oduševljava za Onoga, za koga je jedinoga kucalo njegovo srce.

Sv. Stanislav Kostka

U domu Gospodnjem

S dva mlada isusovca prevali Stanislav pješice daleki put do Rima. Unatoč mučnome putovanju srce mu je klicalo, ta približio se žuđenom cilju. Putem bi kod svake Gospine slike pokleknuo nekoliko časaka, da srdačno zahvali svojoj dragoj Majci, što ga je milostivo čuvala.

Dvadesetpetog listopada 1567. dođe naš Svetac k isusovcima u sveti grad. Baci se pred noge svetomu Franji Borgiji (taj je prije bio vojvoda u Španjolskoj) i zamoli da ga primi u red. Otac general pročita preporuku i primi ga radosno.

Kad se Stanislav odmorio od teškoga puta, stupi 28. listopada u novicijat. Poslije nekoliko dana primi od svoga oca pismo, puno borbe i prijetnji. „Neka se zlatni lanci, što sam ih za tebe spremio, prometnu u željezo. Hoću te vidjeti svezana do mojih nogu, čim te moja sila uhvati.“ Pobožni je mladić gorko plakao, što mu je otac tako zaslijepljen. Na pismo je kao dobar sin odgovorio uljudno, ali i mudro, i zamolio za očinski blagoslov.

Stanislav je bio na cilju, za kojim mu je srce težilo, ali je još samo deset mjeseci imao živjeti na zemlji. Njegovi drugovi-novaci držali su ga za anđela među ljudima. Ljubav je prema Bogu često poput vatre ražarila njegovo tijelo, tako da su mu morali otvarati haljine na prsima i stavljati hladne obloge. Bio je pravo dijete Marijino. Kad su ga jedanput pitali, koliko ljubi Mariju, odgovorio je:

Što da vam kažem? Ona je moja Majka.“

Novaci su mu rado povjeravali svoje brige, jer su znali, da nebeska Majka neće ništa odbiti svomu »Benjaminu«. I Marija nagradi ljubav ovoga anđeoskog mladića milošću blažene smrti.

Sv. Filip Neri

Gorljivi svećenik

Filipu je sada bila jedina želja da osvoji što više duša za nebo. Kad bi tko pitao: „Gdje je otac Filip?“ odgovor bi bio uvijek: „U crkvi.“ Tu je provodio mnoge sate, osobito u ispovjedaonici. Uvijek je bio spreman saslušati skrušeno priznanje grešnika. Dragi Bog mu je dao osobitu milost, da je mogao čitati ljudska srca. Kad bi tko kod ispovijedi prešutio od stida koji teški grijeh, rekao bi mu svetac:

Nisi se iskreno ispovijedao, jer si učinio još i onaj grijeh.“

Tada bi grešnika obuzela takva tjeskoba, da bi se optuživao radi svih grijeha svoga života i postao sasvim drugi čovjek.

Često su oca Filipa mogli vidjeti na stratištu, gdje su bili suđeni teški zločinci. Čim bi ga ovi ugledali, pali bi na koljena i sa suzama priznavali svoju krivicu, makar su još čas prije bili tako tvrdokorni i prkosni. Filip bi tada bio tako ganut, da bi molio, neka se tim siromasima pokloni život. Često bi nazočne ljude obuzelo udivljenje i sveti strah. Govorili su: „To je svetac. On čini čudesa.“

Sv. Ruža Limska

U nebo

U posljednjim je godinama njezina života kušao Spasitelj svoju zaručnicu mnogim teškim bolestima. Sile su joj sve više slabile, a neka duboka čežnja za nebom obuzela joj dušu.

Tri je dana prije smrti išla naša Svetica još jedanput u svoju dragu vrtnu ćeliju, gdje je provela toliko dana u najsrdačnijem jedinstvu s Bogom. Bacila se pred križ, zagrlila noge Raspetoga i zavapila: „Gospodine, Gospodine! Daj mi još više patnje, ali i još više ljubavi.“ Molitva joj bi uslišana, Ruža teško oboli, i dadoše joj sakramente umirućih. – O ponoći joj se najednom zasja lice, ona razabra, kako ju zove Spasitelj: „Ružo srca moga, zaručnice moja, dođi!“ Ruža se podigne, povikne:

Isuse, Isuse, dolazim, dolazim“, i ispusti svoju lijepu, čistu dušu.

Ruža Limska imala je 32 godine, kad je umrla. Odmah nakon smrti prekri joj se blijedo lice nježnim rumenilom, usne se otvoriše kao u blaženom smiješku, a oči gledahu tako bistro, te su prisutni u početku mislili, da nije umrla, nego još živi.

Tek što osvanu, nagrne narod, da vidi mrtvo tijelo svete djevice! Bila je tako velika stiska, da su potkralj i njegova tjelesna straža morali držati red, da ne dođe do nesreće.

Na njezinom su se grobu i po njezinom zagovoru dogodila tolika čudesa, da je već godine 1688. bila proglašena blaženom, a tri godine iza toga i svetom. Papa Klement X. odredi, da njezina svetkovina bude 30. kolovoza i dopusti, da ju smiju štovati i zazivati kao zaštitnicu cijele Amerike.

Ulomci su, uz dopuštenje nakladnika Ognjište, preuzeti iz knjige Životopisi svetaca za djecu.