Radost je tema treće nedjelje došašća, nedjelje Gaudete, čiji naziv odnosno smisao i posebnost pronalazimo u Fil 4, 4, gdje Pavao poručuje Filipljanima: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Točnije, svoj naziv vuče iz ulazne pjesme Gaudete in Domino semper (Radujte se u Gospodinu uvijek), a prema tradiciji da su nedjelje dobivale svoja imena prema latinskim nazivima ulaznih misnih pjesama (introita). “Radujte se uvijek u Gospodinu” (Fil 4,4). Sv. Pavao ponavlja poziv na radost: “Radujte se uvijek!” (1. Solunjanima 5,16). Koliko je njegov poziv realan?

Dosada je možda jedno od obilježja našeg doba, proizvod dominantne pretpostavke da ništa nije sveto, da ništa nije važno.

Središte svakog hodočašća je ispovijed. Nema radosti kao kod grešnika koji se kaje, koji kuša beskrajnu Božju ljubav i milosrđe, koji doživljava onaj mir koji svijet ne može oduzeti, Kristov mir. Naš Gospodin kaže da će oni koji tuguju biti utješeni (Mt 5,4). Blaženi su oni koji oplakuju vlastite grijehe, jer Bog je privučen skrušenima i slomljena srca (vidi Psalam 51,17). Ali također su blaženi oni koji oplakuju tuđe grijehe – to jest, oni koji su tužni zbog duhovne štete koju grijeh čini drugima, piše Catholic Exchange.

Međutim, postoji još jedna vrsta žalosti koja nije blagoslovljena: Sveto pismo je naziva “žalošću svijeta” (vidi 2. Korinćanima 7,10). Prema svetom Pavlu, ova vrsta žalosti vodi u smrt, posebno u obliku dosade i s njom povezanog poroka – lijenosti, odnosno duhovne tromosti. To su često proizvodi sekularizma, s njegovim teoretskim i praktičnim poricanjem Boga. Dosada je možda jedno od obilježja našeg doba, proizvod dominantne pretpostavke da ništa nije sveto, da ništa nije važno.

Dosada je iskustvo ravnodušnosti. Život više nema dobar okus; ili bolje rečeno, sve je istog okusa. Očaj u današnjem društvu često se manifestira u obliku konzumerističke pretjeranosti, radoholizma i ovisnosti. Sve to proizlazi iz osjećaja bespomoćnosti i želje za bijegom. A moderna industrija zabave hrani se tom dosadom, pokušavajući je utažiti stalnim podražajima. Kao rezultat toga, zabava mora postati sve glasnija i frenetičnija kako bi ljude odvratila, kako bi rekao papa Benedikt XVI., od duhovne praznine u dubini njihovih srca.

Protuotrov za dosadu je ponizno prihvaćanje naše istinske veličine i dostojanstva, našeg poziva na puno zajedništvo s Bogom, činjenice da nas Bog ljubi žarkom ljubavlju.

Jednom kada se podložimo Božjoj ljubavi, otkriveni na licu Kristovu, upoznajemo pravu i trajnu radost. Jamstvo te radosti je ono što slavimo na nedjelju Gaudete, radost koja jedina može odgovoriti na najdublje čežnje ljudske duše.

Najraniji dokazi koje imamo o ljudskom životu pokazuju duboku zainteresiranost za sveto, posebno ona ritualna mjesta povezana s našim prijelaskom s ovog svijeta na drugi. G.K. Chesterton nikada nije propustio izraziti vlastito čuđenje dokazima tako dubokog poštovanja prema svetom pronađenom u najranijim tragovima ljudskog života na zemlji. Naši su preci žarko željeli upoznati transcendentnog Drugog, vidjeti Njegovo lice. Njihovi su idoli bili izrazi, ma kako neuredni, želje zapisane u DNK svih ljudi da vide Božje lice.

Stari je zavjet dao glas ljudskoj želji da vidi Lice Božje: “Tvoje lice tražim, Gospodine, ne skrivaj lica svojega od mene.” (Ps 27,8). Pa ipak, kada je Bog konačno pokazao svoje Lice, Njegov izabrani narod ga nije prepoznao. Bio je veliko razočarenje. Čak je i Ivan Krstitelj bio u iskušenju sumnje, kao što smo čuli u evanđelju prošle nedjelje.

Dok je Ivan čamio u Herodovom prljavom zatvoru s prijetnjom smrti koja mu je visjela nad glavom, poslao je svoje učenike Isusu da pitaju ono što je veliki njemački egzegeta Heinrich Schlier nazvao adventnim pitanjem: “Jesi li ti onaj koji je doći ili da čekamo drugoga?” (Mt 11,3). Ovo je pitanje koje se javlja u srcima svih vjernika u nekim fazama naših života, prije svega kada se čini da nas nevolja svladava, kada ljudske nade izblijede i kada naše svakodnevne radosti ispare – kada se čini da je Bog sakrio svoje lice.

Važno je da se Ivan obratio Gospodinu u svojoj egzistencijalnoj nevolji – možda bismo mogli reći u svojoj tamnoj noći duše. Nije očajavao niti se bunio. Krstiteljeva su očekivanja možda bila slomljena, ali ipak je gledao Isusu da mu pomogne iz tjeskobe. Isus je Ivanovim učenicima dao paradoksalan odgovor: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.” (Mt 11,2-11)

Na hebrejskom, Šekinah znači prisutnost Boga među Njegovim narodom, kao što je Njegovo pojavljivanje u oblaku iznad Svetohraništa (vidi Izlazak 40,34). Rabinska tradicija, koja je skovala taj izraz, na kraju je shvatila Šekinah kao čin Božjeg sudjelovanja u sudbini Njegovog naroda, prvo kada su otišli u ropstvo u Egipat, a kasnije kada su otišli u izgnanstvo u Babilon. Gorući grm (Izlazak 3,2) tumačen je kao otkrivenje Božje prisutnosti u najnižoj biljci u šumi, trnovom grmu, i viđen je kao simbol Božje prisutnosti s Njegovim izabranim narodom kada su se osjećali najviše napušteni. Bio je prisutan u njihovoj patnji, kao što je bio u gorućem trnju.

Iako proroci ne bi bili iznenađeni, nitko nije očekivao da će Bog jednog dana biti okrunjen trnjem.

Došašće je vrijeme kada dublje ulazimo u otajstvo Božje prisutnosti s nama – to jest kada je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama kako bismo mogli imati udjela u njegovu božanstvu (vidi 2. Pt 1,4). Ovo je izvor naše radosti, koja nadilazi sve prolazne zemaljske radosti. Ta je radost pravi znak kršćanskih mučenika. Bog nas nikada ne napušta, čak ni kad se osjećamo napušteni od njega: to je radost koju slavimo u Treću nedjelju došašća.