Cvjetnom nedjeljom ili Nedjeljom muke Gospodnje ulazimo u Veliki tjedan u kojemu slavimo otajstva našega spasenja – muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Iako je liturgija današnje nedjelje sama po sebi jedna velika propovijed, dobro je ipak osvrnuti se na događaje koje današnja nedjelja stavlja pred nas kao vjernike. 

Ponajprije, ulaznim ophodom prisjetili smo se Isusova mesijanska ulaska u Jeruzalem, da bismo potom slušali navještaj Isusove muke. S jedne strane, radosnim je klicanjem i hvalospjevima dočekan od Židova kao obećani Mesija, da bi potom svega nekoliko dana kasnije taj isti narod tražio njegovo raspeće i smaknuće. Oni koju su prije gotovo dvije tisuće godina Krista dočekali s grančicama i cvijećem na ulazu u Jeruzalem, samo nekoliko dana nakon tog radosnog klicanja promijenili su stav. Isus nije ostvario njihova zemaljska očekivanja, zacrtana u njihovim glavama. Vrlo malo je trebalo da ga osude. I ne možemo ne primijetiti njihovu dvoličnost. No uvijek je lakše prepoznati tuđe grijehe dok smo glede svojih često puta slijepi.

Ova nas prevrtljivost Jeruzalemaca danas navodi na pitanje: Nismo li puno puta i mi poput ove svjetine? Radosno ćemo Bogu klicati, osobito kad smo u određenoj životnoj potrebi. Hvalit ćemo ga i moliti na sav glas, pjevati mu pjesme, slaviti ga sv. misom… No, onda dođu trenutci kad ga svojim postupcima, krivim sudovima, riječima i djelima tako olako „razapinjemo“. Tako često, nakon klicanja i hvale dođu trenutci kad se od nas traži da ga se ne zastidimo, trenutci kad u životu trebamo ostati dosljedni njegovoj riječi i zapovijedima, no one nam tada postanu teške. I tada ga razapinjemo. Koliko smo puta našega Spasitelja u jednome danu molili i njemu vapili, da bi ga potom svojim vjerničkim nezadovoljstvom, svojim grijesima, svojim nedoličnim mislima i riječima osudili i predali da se razapne. Tako se olako znamo Spasitelja odreći pred ljudima. Dovoljno je da netko kaže nešto protiv vjere, Crkve, Boga, da se olako s njime složimo i poviknemo: „Raspni ga!“

Naša vjera počiva na najljepšem temelju: na svjedočanstvu savršene ljubavi koja se očitovala u Kristovoj muci i smrti na križu.

Slušali smo danas evanđeoski navještaj Isusove muke i smrti. Uvijek nas nekako do slušamo ovaj navještaj ispunjavaju posebni osjećaji. Razmišljat ćemo možda o svemu što slušamo, o patnji i muci jednog Pravednika, o svemu što je Isus morao za nas pretrpjeti, ali najčešće će ti osjećaji biti kratkog daha. Kao da puno puta nismo ni svjesni one ljubavi koja se u toj muci i smrti jasno očitovala. Naša vjera počiva na najljepšem temelju: na svjedočanstvu savršene ljubavi koja se očitovala u Kristovoj muci i smrti na križu.

Grančica je zapravo lijep poticaj da u slavlju Cvjetnice prepoznamo ono bitno. Da gledajući očima vjere u Isusu Kristu uvijek prepoznajemo Spasitelja i Otkupitelja, onoga kome naše srce uvijek treba klicati, kloneći se izdaja, pogrda i odbacivanja.

Još je jedna činjenica tako često prisutna u našoj vjerničkoj praksi, u našem vjerničkom životu, a usko je vezana uz današnje misno slavlje. Započeli smo ga blagoslovom maslinovih grančica (cvijeća). Može se olako dobiti dojam da se često zaustavimo na onom izvanjskom, ne prepoznajući pravu dubinu i vrijednost današnje nedjelje. Tako će možda danas pogled mnogih vjernika biti zaustavljen na – grančici. Mnogi će danas u crkvu, na sv. misu, doći samo radi te jedne grančice, ili čak ni to. Možda će grančicu „naručiti“, pitati one koji su danas bili na sv. misi da im ju ponesu. Grančicu će, dakle, mnogi ponijeti kući i staviti na mjesto na kojem je dotad bila ona stara, vjerujući da će upravo ona biti jamstvo zaštite u našem životu, da će nas sačuvati od raznih zlih utjecaja i očuvati od raznih nepogoda. Grančica tako za mnoge postaje magijsko sredstvo, a ona to nije. Ona je zapravo lijep poticaj da u slavlju Cvjetnice prepoznamo ono bitno. Da gledajući očima vjere u Isusu Kristu uvijek prepoznajemo Spasitelja i Otkupitelja, onoga kome naše srce uvijek treba klicati, kloneći se izdaja, pogrda i odbacivanja.

Život je prepun dvoznačnosti i suprotnosti: i klicanja i patnje, i radosti i boli, i smijeha i suza, i uspona i padova…

Pozvani smo prepoznavati Kristov lik Mesije i Kralja nad kraljevima u kojem se, upravo po današnjoj liturgiji Crkve, otkriva i naš život. Život koji je prepun dvoznačnosti i suprotnosti: i klicanja i patnje, i radosti i boli, i smijeha i suza, i uspona i padova… No, ako u Bogu pronađemo snagu za život koji jedino preko križa vodi do uskrsnuća, tek tada ćemo lakše podnijeti sve ono što život pred nas stavlja i donosi. Kao vjernici, znamo kakvim je putem poniženja i muke prošao naš Spasitelj, ali jednako tako znamo i vjerujemo da se dogodio i Njegov Uskrs. Ako nam je ići putem kojim je Krist hodio, onda se nakon našeg Velikog tjedna poniženja, boli i patnje i mi smijemo nadati svome vlastitom Uskrsu, po zaslugama Njegove muke i smrti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.