U Pismu Marcelinu, sveti Atanazije nudi prekrasnu meditaciju o jedinstvenoj snazi ​​psalama za postizanje emocionalnog iscjeljenja. Ono što on kaže o molitvi uz psaltir, mislim da se najbolje može razumjeti kroz leću klasične grčke koncepcije “mimesis” (ili “representatio” na latinskom), iako sa snažnim kristocentričnim karakterom. Iako napisana prije više stoljeća, Atanazijeva razmišljanja do danas nisu izgubila na snazi, osobito za one koji mole Časoslov.

Danas nije neuobičajeno čuti izraz: “Osjećam da…” Osobito mladi ljudi govore stvari poput “Osjećam da je moja ocjena nepravedna” ili “Osjećam da me ne razumijete.” Takve tvrdnje zapravo izražavaju prosudbu, a ne osjećaj, ali pokazuju koliko smo blisko uskladili emocije s mislima. Osjećaji su postali neka vrsta nepogrešivog vodiča u stvarnost. Ja sam muškarac ako se tako osjećam ili žena ako se tako osjećam, bez obzira na moju biološku datost. Ako se osjećam uvrijeđeno, onda ste rekli nešto uvredljivo, bez obzira što ste rekli ili zašto ste to rekli, piše Paul Kucharski s portala Catholic Exchange.

Ova situacija je u oštroj suprotnosti sa gledištem koje nalazimo u većini klasičnih misli, naime, da osjećaji mogu biti razumni ili nerazumni i da bismo živjeli lagodan život, moramo oblikovati emocije kroz njegovanje vrline. U Fedru, na primjer, Platon opisuje emocije kao živahnog konja kojeg treba uvježbati da podupre svog kočijaša (razum) umjesto tvrdoglavog i lijenog konja (apetiti) u kojeg je ujarmljen. A u Nikomahovoj etici, Aristotel daje sofisticiranu shemu vrlina potrebnih za ublažavanje naših emocija – hrabrost je, na primjer, sredina između previše straha (kukavičluk) i premalo (naglost). Drugim riječima, emocije su odgovori na stvarnost koji mogu biti proporcionalni ili nerazmjerni, pa su u drevno doba ljudi prepoznali važnost pravilnog navikavanja na naše emocije, često putem mimeze.

“Mimesis” je grčka riječ koja znači “imitacija”, a označava sposobnost umjetnosti da oblikuje naše emocije, a time i našu moralnu osjetljivost i karakter. Poezija i glazba, na primjer, mogu poslužiti kao neka vrsta moralne kateheze, poučavajući o dobru ili zlu. Grci su prepoznali važnost umjetnosti jer su razumjeli naš utjelovljeni karakter – mi smo racionalni i stoga odgovaramo na apstraktnu argumentaciju; ali mi smo također životinje, i dirnuti smo, često snažno, konkretnim i posebnim. Mogu, na primjer, iznijeti uvjerljiv filozofski argument o važnosti pripreme za smrt, ali će mu nedostajati emocionalni učinak književnog remek-djela poput Smrti Ivana Iljiča Lava Tolstoja.

U skladu s mimetičkom tradicijom, Atanazije nam daje prekrasan sažetak o tome kako Psalmi mogu oblikovati naše osjećaje s pogledom na ljudski procvat i konačno na spasenje. Knjiga psalama, primjećuje Atanazije, sadrži elemente drugih starozavjetnih knjiga — poput povijesti, proročanstava i moralnih opomena — koje “uglazbljuje, ali također pokazuje vlastite stvari koje uz njih daje u pjesmi”. Drugim riječima, “Knjiga psalama ima neku vlastitu ljupkost i prepoznatljivu točnost izražavanja.”

Što je ta jedinstvena milost psalama? Postoje, smatra Atanazije, dva elementa. Prvo, Psalmi donose pravilan poredak i iscjeljivanje naših emocija. Kako? Ne filozofskom raspravom ili teološkim poticajem, već ponudom “savršene slike za tijek života duša”, to jest konkretnih primjera koji se sviđaju našoj intuiciji i služe kao standardi prema kojima možemo oblikovati svoje emocije. Ako želimo naučiti izdržljivosti u kušnjama, na primjer, tada bi bilo dobro recitirati Psalam 39 (“Strpljivo sam čekao Gospodina; on mi se prignuo i čuo moj vapaj”); izraziti zahvalnost što smo izbjegli stranputice, zatim Psalam 33 (“Tražio sam Gospodina, i on me usliši i izbavi me od svih mojih strahova”); poticati pokajanje za grijeh, Psalam 50 (“Smiluj mi se, Bože, po milosti svojoj; po velikom milosrđu svome očisti prijestupe moje”); slaviti Boga za sve njegove darove, Psalam 8 (“Gospodine, Gospodine naš, kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji!”); i tako dalje.

Što više recitiramo takve psalme, oni više prodiru i oblikuju samo naše biće. U knjizi Only the Lover Sings (Samo ljubavnik pjeva), Josef Pieper primjećuje da glazba na neki način zaobilazi čovjekovu svijest i ide izravno u srce: “Budući da glazba artikulira neposrednost čovjekove osnovne egzistencijalne dinamike na neposredan način, slušatelj se također obraća i izaziva na onu duboku razinu na kojoj se odvija čovjekovo samoostvarenje. U ovoj egzistencijalnoj dubini slušatelja, daleko ispod razine iskazivih sudova, odjekuje — u identičnoj neposrednosti — ista vibracija artikulirana u zvučnoj glazbi.” Ovdje leži moć glazbe – na slušatelja ne može, a da ne utječe umjetnikovo mentalno i emocionalno stanje u kojem je on ili ona skladao određeno glazbeno djelo, bez obzira je li taj umjetnik plitka, narcisoidna pop zvijezda ili božanski nadahnuti psalmist. Zato Atanazije kaže da je onaj tko uzme psaltir “duboko dirnut, kao da on sam govori, i na njega utječu riječi pjesama, kao da su njegove vlastite pjesme”. Štoviše, zato smatra da psalme treba pjevati, jer melodija riječi simbolizira i potiče duhovni sklad duše.

Gore navedeno trebalo bi ublažiti sve strahove

Atanazije kaže da, “slušanjem [Psalama] uči ne samo da ne treba zanemariti strast, nego i kako se strast mora liječiti govorom i djelovanjem.” Priznaje veliku dobrotu emocija, ali i potrebu da se nježnim ohrabrenjem pravilno oblikuju.

Drugi element koji čini jedinstvenu milost psalama je sljedeći: za razliku od drugih oblika mimeze, psalmi ne samo da prilagođavaju naše emocije nekom hvalevrijednom prirodnom ili kulturnom standardu dobrote, oni ih prilagođavaju Kristu, izvoru sve dobrote. To je tako jer, kako uči Katolička Crkva, Stari zavjet anticipira i predočava Novi zavjet, a posebno Kristove riječi i djela. Stoga, primjećuje Atanazije, Psalmi pružaju preteču “savršenoj pouci o kreposti koju je Gospodin prikazao u sebi”. To jest, riječi psalmiste predočavaju Kristove riječi i djela i daju anticipacijski model prema kojemu možemo oblikovati svoj karakter. Atanazije koristi psalme da eksplicitno prorokuje o Kristovom životu, muci i smrti, kao što je Psalam 21 (“Proboli su mi ruke i noge – mogu izbrojati sve svoje kosti”).

Atanazijevo pismo pokazuje, mislim, snagu kršćanstva, koje pročišćava i uzdiže sve što je prirodno i dobro. Stoljećima, čak i prije Atanazijeva vremena, ljudska su bića prepoznavala ulogu koju umjetnost igra u oblikovanju našeg karaktera i time pomagala ili ometala naš procvat. U Psalmima dobivamo savršenu mimezu, jer svima pristupačan i našoj tjelesnoj naravi primjeren način ukazuju na Onoga po kojemu smo stvoreni i u kojemu nalazimo svoj konačni kraj.