Kako piše fra Jure, “poznata je činjenica da je dr. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup 1941. osnovao novu župu sv. Mihaela Arkanđela na istočnoj periferiji grada Zagreba, u Dubravi, i povjerio je kapucinima. Tom odlukom kapucini su se, nakon punih 150 godina, vratili u Zagreb.”

Malo je, međutim, poznata činjenica da je upravo zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Novu godinu 1945. u zagrebačkoj katedrali u svojoj propovijedi hrvatski narod upoznao s likom oca Leopolda Mandića. To je bio početak njegova štovanja u našoj domovini.

Tom je prigodom Alojzije Stepinac pozvao hrvatske kapucine da pripreme životopis oca Leopolda. I, doista, tako je i bilo. Sljedeće, 1946. godine hrvatski su kapucini priredili životopis oca Leopolda u deset primjeraka izdanih ciklostilom na mesarskom papiru – koji im je darovao vlasnik jedne mesnice blizu crkve sv. Mihaela – pod nazivom “Sveti život jednog Hrvata”.

Životopis je napravljen prema drugom talijanskom izdanju kapucina o. Petra Bernardija iz Valdiporra. A on je petnaest godina proživio s o. Leopoldom u istom samostanu u Padovi. Poslije Leopoldove smrti, ostatak svoga života o. Bernardi posvetio je kao vicepostulator kauzi svoga redovničkog subrata o. Leopolda Bogdana Mandića.

Sačuvan jedini primjerak prve Leopoldove biografije

U arhivu Hrvatske kapucinske provincije u Zagrebu postojao je samo jedan primjerak te prve Leopoldove biografije. Fra Bonaventura Duda darovao je taj primjerak o. Zdenku Tenšeku, napisavši na prvoj stranici: “U nas odlažu ciklostilske knjige. Ako to još za vas ima vrijednost, nisam htio da propadne.”

U predgovoru toga prvog životopisa nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, između ostaloga, napisao je riječi koje je na Novu godinu 1945. izrekao u homiliji “Što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako” (1 Kor 1,27). “Te riječi možemo primijeniti i našega dragoga kapucina oca Leopolda… Taj čovjek malena tijela bio je pravi orijaš duhom, kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života, oduševi ih za vječne ideale i učvrsti u dobru. Tko pročita biografiju o. Leopolda, mora se zadiviti i slaviti Boga… Svima će, koji priznaju Boga, ovo štivo biti od velike duhovne koristi… a čitavom hrvatskom narodu na veliku radost, što se dobri Bog udostojao jednog skromnog sina naše zemlje ovako voditi kroz život, da svojim zemljacima bude divan uzor kako treba ustrajati u dobru.”

Unutrašnjost crkve sv. Leopolda B. Mandića

Tada je Alojzije Stepinac, praktički u vrijeme kada još službeni postupak za proglašenje blaženim i svetim oca Leopolda Mandića nije ni počeo, kao vizionar i prorok predvidio da će o. Leopold biti proglašen svetim. Veliki ljudi i sveci nadaleko se prepoznaju.

Kao drugi nasljednik bl. Alojzija Stepinca, na stolici Zagrebačke nadbiskupije, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić nastavio je širenje štovanja o. Leopolda u našem narodu. Tako je u predgovoru četvrtom hrvatskom izdanju životopisa o. Leopolda Mandića 1983. napisao: “Sluga Božji o. Leopold Mandić bio je zapaljeno svjetlo koje su mnogi zapazili. Mnogim je savjestima pokazao put k Bogu. Mnogim je dušama vratio život Božji u sakramentu pomirenja… O. Leopold Mandić bio je dar Božji Crkvi u Hrvatskoj… Neka njegov nebeski zagovor bude svjetlost suvremenom svijetu da izađe iz tame nevjere i da u vjeri u Boga i Isusa Krista, Spasitelja suvremeni čovjek ponovo nađe svoj mir i svoj smisao.”

Velika svečanost kanonizacije 1983. godine

Na svečanoj misi kanonizacije, koju je predvodio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983., na Trgu sv. Petra u Rimu, pred više od 150 tisuća vjernika, od kojih oko 10 tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta, sudjelovalo je više hrvatskih biskupa predvođenih zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem. Istoga dana vatikanski L’Osservatore Romano objavio je pismo kardinala Kuharića pod naslovom “Sveti Leopold Bogdan Mandić – plod Katoličke Crkve među Hrvatima.”

U pismu kardinal Kuharić, između ostaloga, piše: “Svi vjernici među Hrvatima zahvaljuju danas Bogu za sv. Leopolda Bogdana Mandića, ‘dragog sina našega naroda, kojega je Bog tako čudesno blagoslovio i koji je na herojski način odgovorio poticajima i vodstva Božje milosti’, kako je 1962. godine napisao kardinal Franjo Šeper.”

Ovome valja svakako dodati i sljedeću činjenicu. Naime, 12. svibnja 1999. na blagdan sv. Leopolda, kamen temeljac nove crkve i samostana blagoslovio je zagrebački nadbiskup u miru kardinal Franjo Kuharić. A odlukom zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, na prijedlog uprave hrvatskih kapucina, u ljeto 2001. započelo se s reorganizacijom župe sv. Mihaela, koja je teritorijalno obuhvaćala cijelu zagrebačku Dubravu, te s osnivanjem novih župa (sv. Leopolda Bogdana Mandića u Gornjoj Dubravi i bl. pape Ivana XXIII. na Klaki).

Tijelo sv. Leopolda bilo je prije šest godina u Zagrebu

Prevodeći svečanu misu u prigodi 80. obljetnice smrti sv. Leopolda Bogdana Mandića, kardinal Bozanić se prisjetio događaja prilikom pohoda tijela sv. Leopolda Zagrebu. Naime, u Godini milosrđa, od 13. do 18. travnja 2016. neraspadnuto tijelo sv. Leopolda boravilo je u zagrebačkoj prvostolnici i zagrebačkoj Dubravi.

Tijelo sv. Leopolda u zagrebačkoj Dubravi 2016. godine / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

“Rijeke ljudi različitih dobri i uzrasta, intelektualne razine i životnog statusa slijevale su se tih dana oko zemnih ostataka svetog Leopolda. Ozarenost radošću vidjela se jednako na licu djece, mladića, žene i muškaraca zrelih godina, staraca i invalida, odražavajući katoličku dušu našeg hrvatskog puka. Kad god dođete u ovu crkvu sv. Leopolda, osobito roditelji i djeco, sjetite se da je ovdje bilo sveto tijelo sveca koji nam je svima drag. On nas iz neba prati i zagovora kod nebeskog Oca”, potaknuo je okupljene vjernike kardinal Bozanić.

Dodajmo ovome kratkom pregledu i podsjetnik da je tijelo svetog Leopolda u rujnu 2017. godine boravilo i u Herceg Novom (Crna Gora) i više hrvatskih gradova (Zadar, Dubrovnik, Split i Rijeka).