Dvadesetosmogodišnji Josip Milković iz Vrlike zaista je zahvalan na daru života, a snagu za svaki novi dan dobiva čitajući i razmatrajući Bibliju s kojom i započinje dan. Ranije je dopuštao negativnim mislima preuzimanje kontrole nad njihovim razmišljanjem kao i utjecaj osoba koje su ga promatrale samo fizičkim očima, no nakon što je otkrio duhovnu dimenziju svoga života te upoznao Isusa Krista, postao je mnogo sretniji i zahvalniji na onome što ima. Prestao je promatrati što nema i što ne može i počeo je cijeniti sve ono što ima. “Potrebno si je to osvijestiti, to otkriti, i pozvati Isusa u svoj život, reći: ‘Isuse ja ne mogu više. Dođi ti u moj život. Udahni mu smisao i ti ga upravljaj na najbolji način.’ To je moj savjet svima, pa čak i onima koji ne vjeruju, da pokušaju. Snaga je u duhu, tamo gdje ne možeš ni vidjeti ni pročitati već samo osjetiti”, svjedoči Josip Milković čije svjedočanstvo objavljeno na Facebook stranici Blagoslovljen budi prenosimo u nastavku.

Možeš li nam se ukratko predstaviti?

Ja sam Josip Milković, imam 28 godina i rodom sam iz jednog malog mjesta u dalmatinskoj zagori, Vrlika. Trenutno sam student psihologije u Zadru a prethodno sam stekao zvanje injženjera građevinarstva te časnika Hrvatske vojske, a uz to sam stjecajem okolnosti postao i stopostotni invalid.

Kako je izgledao tvoj život do 2016. godine?

Moj život prije nesreće nalikovao je svakom drugom životu. Nakon rata, moja obitelj se vraća u Vrliku i tu sam završio osnovnu školu. Kao i svaki mladić imao sam svoje snove, želju da se osamostalim i ujedno malo rasteretim svoje roditelje jer nismo bili u baš najpovoljnijoj situaciji. S početkom srednjoškolskog obrazovanja odlazim od svoje obitelji i krećem sa životom u đačkom domu. Pohađao sam Srednju građevinsku školu, radio sezone, svašta nešto. Potom završavam građevinski fakultet u Splitu također. Ujedno krećem sa civilnim vojnim obrazovanjem, pa su u moje obveze ulazile i česte vojne vježbe, ljetni kampovi, održavanje tjelesne spreme. Zadovoljstvo sam pronalazio igrajući nogomet. Imao sam djevojku i već su tu bili i ozbiljni planovi o osnivanju obitelji i slično. Sve je išlo po planu do te moje 22. godine, jedan klasičan život rekli bi.

A onda dolazi taj dan tvoje nesreće i sve se mijenja. Što se zapravo dogodilo tog dana?

To je trebala biti jedna rutinska vježba o rukovanju s minsko-eksplozivnim sredstvima. Sam taj dan već sam se osjećao loše ali kako sam već i prije sve odrađivao, nisam se htio izvlačiti na to pa sam i tog dana išao na vježbu iako me cijelog tog dana pratio taj loš osjećaj i intuicija u srcu. Nakon što je završen glavni dio vježbe, trebalo je uništiti ostatak eksploziva i zajedno s instruktorom sam pristupio tom zadatku. Tu su stvari nažalost pošle po zlu, i došlo je do prijevremene detonacije. Praktički mi je u rukama eksplodiralo oko dva kilograma takozvanog TNT-a.

Po svemu sudeći uz toliko snažnu eksploziju u neposrednoj blizini, trebao sam ostati mrtav na mjestu i preživio sam samo čudom. U tom trenutku osjetite samo tu silinu koja prolazi kroz vas i jednostavno ne možete vjerovati što se događa, glavom vam prolaze misli nabijene s puno emocija i pitate se je li stvarno došao kraj vašeg života. Nisam htio odustati i borio sam se da ne zaspem, iako ništa nisam čuo ni vidio dok su mi pružali prvu pomoć, sve dok nisam pao u komu. Ipak neki osjećaj mi je govorio da nije kraj i da neću umrijeti. Molio sam i vjerovao u to iako nisam ni bio svjestan težine svojih ozljeda sve do buđenja iz kome.

U toj komi prolazio sam kao nekim nestvarnim svijetom snova i kroz mnoštvo misli. U tom stanju nisam znao tko bi mi uopće mogao pomoći i jedini koga sam se sjetio bio je Isus Krist i upravo me ta molitva održala. Svi su puno molili za mene tada.

Sjećaš li se možda koja ti je bila prva misao kad si već povratio svijest i postao svjestan svoje situacije?

Nakon buđenja pokušavao sam se sjetiti što se to dogodilo i bilo je doista naporno proći taj dio vraćanja pamćenja. Bilo je tu stotine misli. Otvorio sam oči i ništa nisam vidio, pitate se što vam je s očima. Nisam čuo ništa. Jedino sam mogao osjetiti podražaje. U jednu ruku me bilo strah i pitati se, s obzirom da sam znao o kako silnoj eksploziji se radilo. Pitao sam se imam li uopće ruke i noge. U velikom strahu sam iščekivao što svaki novi dan nosi. Svakim danom sam postajao svjesniji svog stanja, da ne vidim, ne čujem, da mi je amputirana lijeva noga, da imam i još brojne druge ozljede. Postao sam svjestan da je završio život kakav sam do tada živio.

Morao sam ostaviti svoje planove, navike, zaboraviti nogomet i mnogo toga. Jednostavno sam, uz mnoštvo pitanja bez odgovora, oplakivao svoj stari život. Teško je uopće opisati riječima tu težinu koju sam osjećao iako sam istodobno još uvijek bio ponosan na sve što sam uspio ostvariti do tog trenutka. Ne mogu se više baviti građevinom za koju sam se školovao, ne mogu nastaviti vojnu karijeru… Sve što sam dotada izgradio, srušilo se, i morao sam krenuti iznova.

Već tu u bolnici počinjem razmišljati kako dalje, kako nastaviti dalje. Često sam razmišljao o prolaznosti života i vječnosti i pitao se zašto sam uopće preživio, zašto nisam otišao na to bolje mjesto u koje vjerujem. Vjerujem da je to zato jer i dalje imam neku ulogu i poslanje tu, i upravo sam se trudio otkriti to u svim tim borbama da prihvatim svoje stanje kakvo je već bilo. Morao sam se naviknuti na puno puno toga: kolostomu, slušne aparate, proteze… Ja to nisam vidio, ali vjerojatno je bilo jednako teško to i samo gledati ljudima oko mene s obzirom na težinu stanja. Ali unatoč neizlječivom sljepilu, teškom oštećenju sluha, činjenici da mi noga i šake neće opet izrasti, u meni je bila ta želja da nastavim život dalje i učinim najbolje što mogu od njega.

Puno planova, ideja, borbi oko prihvaćanja toga da više neću biti samostalan. Prvi ciljevi bili su opet uz protezu stati na noge, dok uz puno muke nisam uspio stati na noge uz pomoć drugih. U cijelo to vrijeme izgubio sam 30-40 kilograma. Prvih par godina oporavka život se sastojao od puno vježbe, hoda, druženja s dragim ljudima… Ali jednostavno tu težinu života morate prihvatiti. Najveći dio te težine sa mnom je od prvog dana ponijela i moja majka koja se i danas brine o meni. Uz vjeru u Boga dobila je neopisivu snagu da sa mnom prolazi kroz sve to. Od prvog trenutka nakon nesreće zajedno smo u tom. Pokušavao sam što više napredovati svakog dana.

Može li se uopće opisati koliko je teško jednoj mladoj osobi prihvatiti činjenicu da mu se u jednom trenutku mijenjaju svi životni planovi i da praktički postaje ovisna o pomoći drugih ljudi?

Teško se bilo buditi u tom stanju svakog dana. Više ne vidite ni jutro ni večer, bez slušnih aparata ne čujete, sretni ste što uopće možete hodati. I nekako u svemu tome počinjem zahvaljivati na onom što imam. Nemam lijevu, ali imam desnu nogu. Svladao sam mnoge poteškoće. Ne vidim, ali mogu čuti i imam puno vremena za razmišljanje. Mogu govoriti. Svaku negativnu misao “što ne mogu”, zamjenjivao sam onom pozitivnom “što sada ipak mogu”, u ovoj novoj ulozi ili – bolje reći – novom životu. Primijetio sam da je puno ljudi uz mene, da me bodre, doktori, fizioterapeuti… željeli su da se oporavim. Svi ti ljudi su ulagali puno truda oko mene i nekako sam tu počeo živjeti za njih, posebno za svoju obitelj. Nisam htio posustati u toj bitci da svaki dan prihvatim život kakav jest, ustanem iz kreveta, nasmijem se, učinim neki korak da dajem najbolje od sebe, makar razgovaram s nekim.

Što ti je bilo ili još uvijek jest najteže za prihvatiti?

Najteže mi je nekako bilo prihvatiti da više ne mogu igrati nogomet jer sam izgubio lijevu nogu a bio sam upravo ljevak, a druga nekako to što više nisam vidio ništa, posebno trenuci kad je bilo Svjetsko Prvenstvo u Rusiji 2018. godine i kad uz toliko puno emocije vezanih uz uspjeh naše reprezentacije, ništa od tog nisam mogao vidjeti, iako su se prijatelji trudili da mi sve što bolje dočaraju te događaje i situacije.

Kako gledaš danas svoje borbe u tom razdoblju prihvaćanja i što bi rekao osobi koja možda prolazi makar slične poteškoće?

U tim trenucima da se izdignete, potrebna vam je ta podrška ljudi. Naravno, ima tu i ljudi koji vas demotiviraju i koji sve gledaju samo fizičkim očima i pitaju se šta će vam uopće takav život, no trebate se naučiti nositi i s tim, kao i npr. s negativnim vijestima i prognozama liječnika. Trudio sam se sve ih odmah potkrijepiti pozitivnim mislima jer bi me inače potopila hrpa tih negativnih vijesti, informacija, emocija, te percepcije ljudi oko vas koji vas gledaju samo kroz ono što ne možete. Svim snagama trudio sam se da me to ne demotivira nego da pronađem svoje poslanje i pokažem da moj život i dalje ima smisla, da mogu biti koristan sebi i društvu, da uz svoj trud i molitvu mogu učiniti nešto dobro za ljude oko sebe.

Želio sam pokazati sebi i drugima koliko je jak u meni duh koji nas pokreće i da nismo samo tjelesni, da vanjština ne predstavlja sve i da se zapravo snaga krije u nama, u našem unutarnjem ‘ja’. Svakim danom i danas pokušavam to održati i pokazati da je moj život vrijedan i nakon te nezgode koju sam doživio. I naravno da je vrijedan, iako sam tražio odgovore na ta pitanja o smislu i životu. Kroz puno razmišljanja i molitve opet sam spoznao te stvari o pradavnom pitanju, vječnosti, višeg smisla, postojanju Boga. Upravo sam tu pronašao svoju utjehu i snagu. Postao sam svjestan svoje duhovne dimenzije i promatram život drugim očima. I ne samo na duhovnom, nego i na psihofizičkom području sam spoznao snagu intelekta. Iako naravno sve to ne bi imalo smisla da ne postoji ono “nakon toga”, ono vječno. Tu trebamo tražiti svoje odgovore a ne u raznim porocima i ovisnostima.

Vjeruješ li danas da se život može nastaviti i isplati živjeti ma kroz kako teške tragedije prošli?

Svima koji prolaze kroz slično, preporučio bi da najprije prihvate to. Morate prihvatiti ono što ne možete promijeniti jer je onda sve lakše. Prihvatiti svoj križ. A drugo je zahvaliti za ono što imaš i ne žaliti za onim što nemaš jer je upravo tvoja snaga i put u onom što imaš. Treba se podsjetiti da postoje i oni koji imaju još manje od nas, po pitanju fizičkog zdravlja i sličnog. Okružite se ljudima koji vas ljube i koji su vam dragi, koji pozitivno razmišljaju i ne tjeraju u depresiju nego potiču na nova iskustva i pothvate, koji šire radost. I četvrto je sjetiti se da možete daleko dogurati svojim snagama i uz Božju pomoć. Treba se posvetiti dobrim stvarima, knjigama, glazbi i opet tu tražiti ono što vas diže i hrabri a ne tjera u očaj. Meni je tu dosta pomogla duhovna glazba ali i ostale veselije pjesme. Treba pronaći svoj mir i vrijednosti, usmjeriti se na činjenje dobrih stvari, pomoći nekome, pronaći vremena za sebe, molitvu, meditaciju. Svaka osoba je posebna i ima svoje talente i kvalitete koje treba iskoristiti i u tom pronaći ono što nas ispunjava, svoj smisao. I to je najbitnija poruka: život je jedan i vrijedan i treba ga prihvatiti i živjeti sa zahvalnošću. Život nema reprizu.

Ti si dokaz tome. Kako izgleda tvoj život danas uz studij psihologije i druge obveze?

Moja majka je dosta žrtvovala svoj život da bi ja živio svoj, tako da u tome ona igra važnu ulogu. Svako jutro me sprema za faks i sve ide korak po korak. Svoj faks trenutno gledam samo kao dio svog života u ovom trenutku i kroz koji želim usavršiti svoje vještine, znanje koje ću kasnije moći primijeniti izgrađujući svoj život a ujedno pomagati drugima. Nadam se toj diplomi psihologa i da ću se uspjeti ostvariti kroz to. Osim toga, nekoliko puta tjedno treniram da bi ostao u formi. Tu i tamo volim otići u šetnju, druženja. Sve mi to pomaže i da se okupiram dobrim stvarima a ne da se okupiram brigama i problemima koji nisu nestali. Tako se nadograđujem u prijašnju verziju sebe i postajem napredniji u svemu.

Gdje pronalaziš svoju snagu za svaki novi dan, izazov, pa možda i za preživljavanje i prihvaćanje svih izazova koje ti život donese, a sigurno ih ima?

Snagu za svaki novi dan nalazim u Bibliji, s kojom započinjem svaki dan i u njoj tražim svoju motivaciju za taj dan. To mi je hrana za dušu. Iako volim čitati i druge knjige, najviše ljeti dok sam slobodan od drugih obveza. Kada sam otkrio i spoznao duhovni svijet i svoju duhovnu dimenziju, ono što ne vidite fizičkim očima, jednostavno sve postaje drukčije. U tom sam pronašao sebe i pokušavam pomoći i drugima da pronađu sebe. Sva moja snaga dolazi od Isusa Krista koji je i danas živ i s kojim razgovaram u molitvi. Nema većega od Njega i nema veće snage od te koja pokreće mene ali i ljude kroz cijelu povijest, pa i u našem narodu.

Postoje i brojna svjedočanstva drugih ljudi o svemu tome, ne samo moje. Tko tako traži odgovore na duhovnoj razini, sigurno će ih pronaći. Potrebno si je to osvijestiti, to otkriti, i pozvati Isusa u svoj život, reći: “Isuse ja ne mogu više. Dođi ti u moj život. Udahni mu smisao i ti ga upravljaj na najbolji način.” To je moj savjet svima, pa čak i onima koji ne vjeruju, da pokušaju. Snaga je u duhu, tamo gdje ne možeš ni vidjeti ni pročitati već samo osjetiti. Tada čovjek počinje rasti, dobivati nove spoznaje i ideje, ostvarivati se. Istražujem dosta i druge velike ljude koji su živjeli hrabro svoj život i postizali velike uspjehe unatoč poteškoćama, pa me upravo i to motivira da je sve moguće.

Naše društvo i dalje je sklono gajiti određene predrasude prema osobama s poteškoćama. Na kakve prepreke nailaziš tu i što bi volio da se promijeni?

Uvijek je bilo i bit će predrasuda. Kad vas ljudi vide bez ruku i nogu, odmah to povežu i sa umnim oštećenjima i to je najčešća predrasuda s kojom se susrećem. Ljudi podcjenjuju vaše sposobnosti i potencijale, ne vide naše mogućnosti i da možemo biti korisni. No, zato se trebate truditi još više. I stavio bih naglasak tu na važnost zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Treba uvažiti svačije sposobnosti i pomoći svakome da ih razvija i koristi na dobrobit svih. Možda ne mogu igrati košarku jer nemam ruku, ali možda mogu pisati i činiti druge dobre stvari. Problem je što se svi fokusiramo na ono što ne možemo a onda ne vidimo ono što ipak možemo. To se treba mijenjati, treba gledati u ono što možemo, pa i mi kao osobe s određenim invaliditetom. Ne treba nas sažalijevati nego nam treba pomoći da ostvarimo ideje i ciljeve koje sami ne možemo ostvariti. I mi ćemo bit zahvalni na tome a ujedno će se i osobe koje nam pomažu vjerujem osjećati bolje.