Korizma je, dobro to već znamo, vrijeme za važne stvari. „Jako“ vrijeme, kako ga naziva liturgijski kalendar. Jako vrijeme za jake teme.

Dvije od takvih su zasigurno Božja strpljivost te naša nestrpljivost i prolaznost. Što smo više okruženi svim mogućim tehničkim pomagalima koja pojednostavljuju život i štede vrijeme, toliko smo nestrpljiviji. Raspolažemo s takvim dostignućima o kakvima prijašnje generacije nisu mogle ni sanjati.

Automobili, mobiteli, kompjutori, Internet… Sve to štedi vrijeme i olakšava život. Rekli bismo – sada imamo više vremena za druge stvari. A nije tako! Još smo užurbaniji, nervozniji, nestrpljiviji, sve bismo htjeli sada i odmah, „na dugme“. I od Boga očekujemo da reagira „na dugme“.

Čim stvari nisu „sada, odmah, što prije“, odmah smo nervozni, nesretni, nezadovoljni. A u životu ne ide tako, pogotovo ne u stvarima koje zahtijevaju rast, sazrijevanje, trud, proces.

Priča o neplodnoj smokvi kojoj je dana još jedna šansa pokazuje Božju strpljivost s nama.

Često na stablu našega života nema plodova koje Bog očekuje i koji bi trebali biti s obzirom koliko Bog ulaže u nas. Ali on ne odustaje. Stalo mu je do nas! Nije nervozni i nestrpljivi, brzopleti Bog. Nije mu cilj uništiti nas, nego nas dovesti k pameti.

Gnoji nas, okopava, zalijeva, orezuje, plijevi da rod donesemo, rod koji ne treba Bogu, nego kojim ćemo se mi zasladiti u vječnosti. Po tom plodu će nas i suditi.

Prije nego je ispričao priču o neplodnoj smokvi i Božjoj strpljivosti, Isus navodi dva tragična događaja: Pilatov krvavi obračun s pobunjenicima i rušenje kule koja je ubila grupu ljudi. Priča je to o prolaznosti zemaljskog života.

Mnogi danas žive posve zaboravljajući na svoju prolaznost.

Trče, jure, grabe, zgrću kao da će dovijeka biti na zemlji. Takav način života često je povezan i s mnogim grijesima: pohlepom, škrtošću, zanemarivanjem obitelji, kršenjem Dana Gospodnjeg, pretjeranim radom, materijalizmom… Odnos s Bogom (a i odnos s bližnjima) tu često „izvuče deblji kraj“.

Foto: Pexels

Ropska navezanost na prolazno rađa zaboravom na vječno. Isus ne želi da se zavaravamo, da Božju strpljivost shvatimo olako. A ni svoju prolaznost također!

Smrt je uvijek „nadohvat ruke“, neizvjesna, događa se iznenada, nepozvana dolazi, neopaženo se prikrada, u trenu prekida zemaljski život. Nismo li toga svjedoci gotovo svakodnevno?

Vremena nema „na bacanje“, poručuje nam Isus.

Bog ima strpljivosti, ali zemaljski život neupitno prolazi, svakoga dana smo bliže smrti. Prolaznost nam je sudbina. Ne valja na to zaboraviti, ne valja se preuzetno uzdati u Božju bezgraničnu strpljivost. Božja strpljivost nikako ne smije biti izgovor za odgađanje obraćenja, bila bi to fatalna greška.

Poziv na obraćenje je hitan i neodgodiv, obraćenje se ne smije odgađati unedogled! Sve oko nas svjedoči da dani lete i život brzo prolazi. Bezbroj smo prilika već od Boga dobili, koliko je dana našega života, toliko je i prilika! Jesmo li ih i kako iskoristili?

Korizma je nova prigoda, dar Božje strpljivosti. Hoćemo li ju prepoznati?

Isus nas s ljubavlju upozorava da se čovjek može spasiti, ali i da može zauvijek propasti. I jedno i drugo je ponuda na biranje! Isus govori o iznenadnoj tragičnoj pogibiji grupe ljudi. Očito se nisu stigli izmiriti s Bogom, vjerojatno su mislili da još ima vremena, da ne treba žuriti s kajanjem i obraćenjem jer Isus kaže da su propali.

Smrt ih je zadesila nespremne! Propast je realna mogućnost! Prava propast za čovjeka nije umrijeti mlad ili iznenada u kakvoj nesreći, prava propast je umrijeti bez Boga ili neizmiren s njim.

Trajno obraćenje, iskreno kajanje, vjernost Božjim zapovijedima, borba protiv grijeha nije samo „recept“ za ljepši i bolji ovozemaljski svijet, nego i put spasenja u vječnosti. I ako se moj ovozemaljski život završi prerano ili nenadano, moj život u Bogu ostaje moja sigurna budućnost. A to je prava sreća!

Foto: Vjesnik Đakovačke-osječke nadbiskupije