Posljednje uskrsne nedjelje slušamo u Evanđelju o Kristu Gospodinu koji se u molitvi obraća svom nebeskom Ocu. I čim je u molitvenom stavu naslućujemo da je riječ o nečem ozbiljnom i važnom što se događa u njegovu životu. Evanđelje nam to i otkriva. Prije nego će uzići k Ocu, Isus Očevoj brizi povjerava svoje učenike i sve one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega.

Osim što za njih moli, on izražava svoju želju, ostavlja im svojevrsnu oporuku, naglašavajući u svojoj molitvi što od njih očekuje. Da sačuvaju međusobno jedinstvo i da ostanu u Bogu. Upravo su ta dva zahtjeva itekako bitna, kako prije za apostole i prvu Crkvu, tako i danas za nas suvremene vjernike.

Živjeti zajedno i biti jedno

Krist je u svome javnom djelovanju želio ostvariti zajedništvo i jedinstvo među ljudima. Kao uzor takva odnosa stavljao je pred svoje učenike primjer jedinstva između sebe i svog nebeskog Oca. Otac koji se brine za Sina i Sin koji se u potpunom povjerenju predaje Ocu model je svakog iskrenog zajedništva i jedinstva. Briga, povjerenje i predanje.

Jesmo li mi današnji vjernici uspjeli ostvariti ovaj Isusov zahtjev? Živimo li danas zajedništvo i jedinstvo? Kad se malo osvrnemo na svoja ponašanja i navike, a isto tako na ponašanja i navike drugih ljudi, onda se čini da se baš ne možemo pohvaliti savršenim odnosima kad su u pitanju ostvarenja Isusovih zahtjeva za zajedništvom i jedinstvom.

Iznimke su možda neke izvanredne zgode: svjetsko nogometno prvenstvo koje nas ujedini u navijačkoj euforiji; nažalost, bolesna djeca prema kojoj, hvala Bogu, znamo pokazati svoje suosjećanje pa se cijeli narod ujedini u skupljanju materijalnih sredstava neophodnih za liječenje u inozemstvu ili neki slični događaji…

Ali što je sa zajedništvom i jedinstvom u redovitom životu? Kako stojimo u odnosu prema sebi, drugima i Bogu? Toliko puta smo i sami u sebi podijeljeni. Toliko je neusklađenosti u našim mislima, riječima i djelima. Ponekad kažemo da zbog određenih postupaka ni sami sebe ne prepoznajemo. Ako je u nama neusklađenost, kako naši odnosi s drugima mogu biti usklađeni?

Kažemo da živimo jedni s drugima, ali ne živimo jedni za druge. Događa se da se međusobno ne primjećujemo, da smo jedni drugima stranci, da smo ravnodušni i na tuđu radost i na tugu, i na sreću i na nesreću. Jedni drugima smetamo, predbacujemo si, svađamo se, optužujemo se, izbjegavamo se… A pozvani smo živjeti zajedno i biti jedno. Isus to traži. On to od nas očekuje.

Što možemo učiniti po tom pitanju? Tražeći odgovor na to pitanje, ponovno nam se valja zagledati u Isusa – trebamo moliti i djelovati. Molimo i osobno i zajednički da se međusobno prepoznajemo kao Božji ljudi, kao braća i sestre, kao oni koji žive jedni za druge na Isusov način. U velikodušnosti, sebedarju, iskrenoj povezanosti i ljubavi. I svakodnevno se trudimo oko toga. I nemojmo se umoriti. Nemojmo odustajati jedni od drugih, jer ni Gospodin ne odustaje od nas.

Drugi je zahtjev: ostati u Bogu

Mi se vjernici ponekad ponašamo kao da smo vrlo često „izvan“ Boga, kao da ga nismo upoznali i kao da nam nije važno što on očekuje od nas. Puno puta, nažalost, iznevjerimo njegova očekivanja… Lako se priklonimo nekim drugim „božanstvima“.

Ta druga „božanstva“ su svi oni i sve ono što u našem životu zauzima prvo mjesto, čemu poklanjamo najviše vremena, pažnje i ljubavi. Bilo da je riječ o osobama, navikama, hobijima, stvarima… Uvijek smo „izvan“ Boga kad god on nije na prvom mjestu u našem životu. I uvijek smo „u Bogu“ kad je on na prvom mjestu, je onda je sve na svom mjestu, onda je sve dobro „posloženo“ i onda sve ima smisla.

Davno je napisala jedna pjesnikinja: Ja vremena nemam za bogove tuđe, jer ni svoga nisam dovoljno upoznala (voljela). Upoznati Boga, voljeti Boga, živjeti s njim i za njega – to znači biti „u Bogu“. A to znači biti u njegovoj Crkvi, prakticirati svete sakramente, uvažavati njegove zapovijedi, živjeti iz ljubavi i za ljubav.

Ljubav je ključ zajedništva i jedinstva

Svjesni smo da smo i u ljubavi manjkavi. Svi je imamo, ali znamo li ju svi posredovati, darovati, svjedočiti… Za to imamo bezbroj prilika: njegovati i živjeti ljubav prema Bogu, prema Crkvi, prema članovima obitelji, prema svom narodu, prema svojim bližnjima, prijateljima, susjedima, kolegama. Na ljubavi sve stoji ili pada.

U ljubavi se nemojmo štedjeti. Ako budemo živjeli ljubav, neće nam nedostajati ni zajedništva ni jedinstva. To neka bude trajni izazov za svakoga od nas.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.