Društvo u kojem živimo kao da je snažno označeno iskustvima ljudskih lutanja, nesnalaženja, promašaja, padova i beznađa. Zato nam je poruka Božje Riječi i više nego potrebna kako bi- smo mi koji smo vjernici u ovom uzburkanom vremenu bili sol zemlje i svjetlo svijeta. 

Upravo se tim metaforama u današnjem evanđelju služi Gospodin kako bi nas ohrabrio i dao snage za izdizanje iznad melankolije vremena i za borbu koja će unijeti njegove vrijednosti u našu svakodnevicu, kako bi ona njime bila oplemenjena i rasvijetljena. 

Gdje nema soli, sve je bljutavo, gdje nema svjetla, sve je tamno! Bljutavost i tama kraljuju ondje gdje nema prostora za Krista, za njegovu Riječ, za sakramente Crkve, za Božju milost i djelovanje, za ostvarenje njegove ljubavi. Kad god se čovjek odmakne od Krista, dopušta bljutavosti i tami svijeta da njime ovladaju. Čovjek se tada zadovoljava samo prividnim, onim što ipak ne može do kraja ispuniti sve njegove čežnje i sva njegova očekivanja. A kad nije do kraja ostvaren, čovjek postaje slab, ojađen, prazan, neprihvatljiv sebi i drugima. On tada osjeća svu bljutavost i tamu neostvarenoga života i neispunjenih očekivanja. 

Gospodinu je važno da živimo život na najbolji mogući način, da se osjećamo ispunjeno i ostvareno. A svjesni smo – samo kad pridonosimo ostvarenju boljega svijeta i društva u kojemu živimo, možemo i na osobnoj razini doživjeti ispunjenost, ostvarenost i zadovoljstvo. 

U svijetu, u našem okruženju i u našem osobnom životu ponekad je previše bljutavosti i tame. Tom stanju pridonose mnoge loše stvarnosti našega života: naši nesređeni odnosi, naša nerazumijevanja, naše ravnodušnosti i neosjetljivost za potrebe drugih, naše svađe i nemiri, naša sebičnost i zaokupljenost sobom, naša nebriga i pomanjkanje ljubavi prema bližnjima, naša nevjera ili nezrela i slaba vjera…

Zato nas Gospodin poziva da budemo sol i svjetlo! Kako to postići?

Ponajprije smo pozvani svladavati svoje slabosti, oslobađati se svih grijeha, udaljavati se od poroka i loših navika kojima robujemo i koje često gospodare. Pozvani smo, unatoč svojim slabostima, imati povjerenja u sebe i u Božju pomoć. Pozvani smo vjerovati da se našim dobronamjernim nastojanjem puno toga može promijeniti. Pozvani smo upotrijebiti svoje vrline, sposobnosti i brojne darove kojima smo obdareni kako bismo ovaj svijet „začinili“ svojom velikodušnošću, zauzetošću, pažnjom, dobrotom, ljubavlju… I kako bismo svoje okruženje rasvijetlili Kristovim svjetlom te na taj način pridonosili vlastitom i zajedničkom obraćenju, koje nam je svima potrebno ukoliko želimo i kao pojedinci i kao zajednica živjeti obnovljenim, skladnim, osmišljenim i potpunim životom. 

Sve to ne možemo bez Gospodina. Zato mu danas predajmo sve ono što naš život čini bljutavim i mračnim. I zamolimo ga da da nam oprosti, da nas promijeni i da nam omogući da doista budemo sol i svjetlo. Da nas ispuni svojom snagom i mudrošću kako bismo ozbiljno shvatili njegov poticaj i poziv. Malo je soli potrebno da bljutava hrana postane ukusna i malo je svjetla dovoljno da rasvijetli najveću tamu.

Uvijek budimo spremni na svakodnevna popuštanja i pozitivne kompromise, na opraštanja i pomaganja.

Shvatimo, ljepoti i kvaliteti života najčešće pridonose neznatne sitnice koje svatko od nas može darovati drugima. Zato se nemojmo nikada umoriti činiti sitne znakove dobrote i ljubavi. Uvijek budimo spremni na svakodnevna popuštanja i pozitivne kompromise, na opraštanja i pomaganja. I ne zaboravimo sve to graditi na svojoj vjeri i pouzdanju u Gospodina. Ako tako budemo živjeli, ostvarit ćemo današnji evanđeoski, Kristov, poticaj i zahtjev. Bit ćemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Ima li za kršćanina išta bolje, ljepše i korisnije od toga? 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.