Kako je malo potrebno da se izgubi strpljivost, zar ne? Svi mi to znamo, imamo svakodnevno iskustvo o tome. Vjerovali ili ne, ovu rečenicu je kratko vrijeme prije svoje smrti izrekla i naša svetica, Mala Terezija.

Ne bismo to baš stavili u njezina usta, no ostalo nam je zapisano iz ruku njezinih sestara koje su bile uz njezinu bolesničku postelju te bilježile njezine posljednje riječi. Eto, možemo se tješiti da imamo bar neko iskustvo koje su imali i sveci.

Mala Terezija je mnogo trpjela. Imala je tuberkulozu, a da nitko to nije jako dugo uočio. Tijekom duljeg razdoblja primala je krivu terapiju i cjelokupni medicinski pristup nije uopće odgovarao njezinoj zdravstvenoj situaciji. Nepuna dva mjeseca prije smrti govori svojoj sestri:

Sestrice moja, molite za uboge bolesnike koji su na samrti. Kad biste znale što se proživljava! Kako je malo potrebno da se izgubi strpljivost! Treba biti prema svima ljubazan….

Na jednom drugom mjestu će reći kako je dobro ne ostavljati jake lijekove pored teških bolesnika jer kada bol bude prevelika, bolesnik bi si mogao od muke skratiti život prejakom dozom. Sve je to ona proživjela. Znala je što je to bol, nesnosna bol, a znala je i što je to nerazumijevanje.

Često su joj, naime, govorili da jako dobro i zdravo izgleda upravo u onim danima kada su joj bolovi bili na vrhuncu, a naprotiv, kada bi bila dobro i osjećala je da je prizdravila, govorili su joj da loše izgleda i kako je blizu smrt. Ljudski sudovi!

Strpljenje, trpljenje. Te dvije stvarnosti idu jedna uz drugu, strpljenje i trpljenje. Trpljenje je neizostavni dio našeg života. Ono nas prati od našeg prvog udaha, a često je prisutno i na zadnjem izdahu. Nema čovjeka koji nešto ili nekoga ne trpi.

Bilo bolest, bilo razne druge tegobe na koje nailazimo, uvijek će biti trpljenja. I lako je onda izgubiti strpljenje. Što je tada činila Terezija?

Sve volim što mi dobri Bog daje, reći će ona.

Opet je prvo prihvaćanje. Gledati sve što se dogodi kao da dolazi iz Božje ruke. Uzeti sve kao Božji dar i nositi s Njim za nekoga. Prikazivati naša trpljenja za pomoć drugim dušama, sudjelovati tako u Isusovim patnjama za duše. Druga stvar je živjeti u sadašnjem trenutku. Terezija dalje kaže:

„Trpim samo jedan trenutak. Do obeshrabrenja i beznađa dođe kad se misli na prošlost i budućnost.“

I na kraju važno je biti ljubazan prema svima. Ne mislimo na sebe, nego mislimo na drugoga, uđimo u kožu drugoga. Razumijmo drugoga u njegovu trpljenju. Ne umanjujmo nečiju muku, nego pokušajmo pomoći, saslušati i, najvažnije, uvijek se molimo. Molimo se za one zbog kojih gubimo strpljenje, molimo se za one koji nam nanose trpljenje.

Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Karmela sv. Josipa u Đakovačkoj Breznici.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.