Više je marijanskih svetkovina i blagdana koje katolici slave tijekom liturgijske godine.

Ipak, čini se da im je na poseban način prirasla srcu svetkovina Velike Gospe, odnosno Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Ne raduje se samo vojska anđela, nego i sam narod Božji, koji stoljećima toga dana hrli u marijanska svetišta diljem svijeta.

I doista, taj dan odraz je istinske vjere naroda Božjega, a možda baš iz razloga što se toga dana, s jedne strane, slavi vjera naroda da je Marija po svršetku svoga običnog i redovitog zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebo, a s druge strane sam Marijin lik na teološkoj razini je ništa drugo nego prikaz cjelokupnosti naroda Božjega pred Bogom.

Marija tako stoji kao slika za cjelokupni narod Božji koji tijekom svoga zemaljskog života treba biti otvoren Bogu ne bi li jednoga dana prispio s njime u potpuno zajedništvo u nebu.

Doći do Boga kročeći zemaljskom stazom života nije nimalo jednostavno, dapače, često se čini uistinu teškim.

Brige za zemaljsko, vremenito i prolazno nerijetko čovjeka udalje i od same pomisli o nebu.

Onaj koga rate kredita, bitke s poslodavcima i kolegama na poslu, bolesna djeca i supružnici te često život gdje se krpa kraj s krajem ne odvlači od Boga, uistinu za sebe može odgovorno tvrditi da je kakav-takav vjernik. Jer sve trnje na zemaljskom putu kojim korača nije mu iz duše istgrnulo misao o nebu, o proslavi Boga u svome tijelu. No, kao da se iz tog razloga i slavi svetkovina Velike Gospe.

Odlomak iz Knjige Otkrivenja, koji svečano odzvanja ovoga dana na misnim slavljima gdje god se vjernici okupe na molitvu, želi biti ohrabrenje svima onima koji toga dana dođu na misno slavlje moliti snagu za sebe i svoje obitelji (usp. Otk 12). Tako barem kažu sami vjernici dok ih novinari intervjuiraju pred crkvom.

Žena zaodjevena suncem, a mjesec joj pod nogama, koja trudna viče u porođajnim bolima, slika je Crkve, tj. naroda Božjega.

Pred istu ženu stupa zmaj da joj proždre dijete (usp. Otk 12,1-2). Nije to pobožna slika ili pak odraz mitova Bliskoga istoka mada ju bliskoistična misao stubokom oblikuje, nego prikaz realnosti ljudskog života na zemlji.

Naravno, ako ga se živi na vjernički način, jer je vjernik često onaj koji u sebi treba roditi misao o Bogu, o svetom i lijepom te time sebe izdizati iznad prolaznosti materijalnosti koja kao da neprestano širi svoje ždrijelo poput zmaja da ga proguta. Da, slika iz Otkrivenja više je nego opipljiva, te iz nje pršti realizam života. To, ustvari, i jest smisao same apokaliptične literature.

Apokaliptična literatura na simboličan način govori o nečemu što nije tek slika, nego realizam ljudske egzistencije u vjeri. Međutim, ista apokaliptična misao nema smisao u tome da čovjeka zaplaši i preda ništavilu zla i beznađa.

Naprotiv, smisao joj je upravo suprotan. Kao i žena u tekstu Otkrivenja, i čovjek koji isti tekst sluša dok vani nesmiljeno grije sunce sve jače, u apokaliptici želi pronaći izlaz iz svojih muka i tjeskobe.

Žena biva spašena Božjim zahvatom, no osuđena na život u pustinji, tj. život u nesigurnosti.

Vrijeme zla, odnosno vrijeme progonstva u kojemu živi, u numerološkoj je simbolici Otkrivenja polovično vrijeme. Zbroj mu je 1260 dana, što je otprilike 3 i pol godine, a ne sedam godina. Sedam je pak broj punine. Time pisac jednostavno želi reći da je vrijeme progona i zla uvijek polovično i manjkavo te je određeno, a ni u kom slučaju trajno, tj. vječno.

Onaj koji sluša ovaj tekst biva tako ohrabren. U jeku svojih životnih problema on je pozvan pogled uprijeti prema Bogu i iščekivati dan vlastita oslobođenja. Kada će to biti samo je Bogu znano, no vjernik živi u vjeri i nadi da Bog upravlja njegovim životom i poviješću ljudskoga roda te doživljava time mir i utjehu na svome životnom putu.

Postavlja se isto tako još jedno pitanje, zašto je vjernik o svetkovini Velike Gospe uopće došao u Gospino svetište?

Da pronađe utjehu. I to ne onu jeftinu koja mu obećava život bez boli i patnje, odricanja i truda za dobro. Utjeha koju prima je Božja utjeha, a ne utjeha koju mu svijet daje. Od istog svijeta je često i umoran te ujedno i nemiran. Otvarajući sebe Bogu, on želi nešto drugo. Jednostavno, želi Boga i njegov mir. No, isti mir bit će plod njegova istinskog predanja Bogu da ga vodi.

Zato odlučuje dok čeka misno slavlje otići i na ispovijed te konkretizirati tu svoju odluku za Boga i za život u dobru.To će tada značiti potpuno darivanje sebe onome što je Bog. Drugim riječima, poput Marije koja se ovoga dana slavi kao slika naroda Božjega koji hodi kroz boli i muke života prema nebeskoj slavi, i vjernički puk biva pozvan sebe otvoriti u poslušnosti Bogu i njegovoj riječi te time doći do osobne preobrazbe života.

Na koncu, kao i Marija, svaki će vjernik proći kroz vrata smrti, no hoće li u toj smrti uspjeti, to je pitanje.

Poznati francuski filozof i dramaturg Fabrice Hadjadj napisao je tako knjigu naslovljenu Kako uspjeti u smrti? Već sam po sebi, naslov je vrlo znakovit i bremenit značenjem. Hadadj sebe i svoje čitatelje propitkuje o smislu života u tijelu.

O smislu ljudskih napora koji jednoga dana ionako skončavaju smrću. Što tada? Što ako je to tek prijelaz u ništavilo mraka? Frabrice tako solidno argumentira i na svoj način ohrabruje čitatelja te mu kazuje da to nije kraj, nego početak istinskog bivanja u Bogu.

No, želi li čovjek vječni život i mir u Bogu? Želi li živjeti u Bogu i biti njime prožet do kraja? Transparentan za Boga kao što to u svome životu na zemlji često nije bio.

Pitanja su to koja pred svakoga vjernika, čini se, stavlja svetkovina Velike Gospe. Dobro je staviti sebe pred ta pitanja dolazeći na misno slavlje ovoga velikog dana u tijeku crkvene godine.

Marija je u svojoj malenosti uspjela odgovoriti na to pitanje te je uspjela u smrti. Kako će biti s vjernicima danas, ostaje otvoreno.