Prvo današnje biblijsko čitanje donosi staru borbu između dobra i zla, poniznosti i oholosti, blagosti i nasilja. Ako se podrobnije osvrnemo na simboliku, odnosno figure koje su nam ovdje predstavljene – zmaja na jednoj, te žene na drugoj strani – tada možemo primijetiti da je ovaj neravnopravni odnos doveden do svojeg vrhunca. Žena se inače predstavlja kao slabije biće u odnosu na svijet, poglavito muški, a pogotovo kad je posrijedi (pa makar i kao simbol) Zmaj. Ako se tomu pak pridoda još i činjenica da je ona pred samim porodom, tada situacija za nju izgleda potpuno beznadna.

Žena o kojoj danas slušamo u prvom čitanju, predstavlja ženu boli: od samog čina porađanja, do toga da joj dijete neće biti stavljeno na prsa, već oduzeto. Bol porađanja djeteta kojoj, dakle, nema premca među drugim iskustvima boli, kao da se produbljuje prisustvom Zmaja i činom oduzimanja čeda.

Porađanje je jedno iznimno bolno iskustvo. Između ostaloga, u činu porađanja kod žene dolazi do svojevrsnog rastavljanja nekih kostiju koje su smještene jedna do druge, što pojačava bol. Ako je ženi ikad potrebna pomoć, kako konkretna, fizička, tako i duhovna, poticajna, onda je to upravo pri porađanju djeteta. Međutim, zanimljivo je što se ta bol u trenu pretvara u neopisivu radost i to čim se tek rođeno dijete ženi stavi na prsa. Bol ne samo da iščezava, ona se potpuno briše, iako je žena još uvijek doslovno nemoćna. Ona nakon poroda, primjerice, još uvijek ne može ni stati na vlastite noge.

Žena o kojoj danas slušamo u prvom čitanju, predstavlja ženu boli: od samog čina porađanja, do toga da joj dijete neće biti stavljeno na prsa, već oduzeto. Bol porađanja djeteta kojoj, dakle, nema premca među drugim iskustvima boli, kao da se produbljuje prisustvom Zmaja i činom oduzimanja čeda. Čitamo tako: „Zmaj stade pred Ženu, koja imaše roditi, da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ Zlo u liku zmaja ovdje se iznenada ispriječilo, nastojeći da šok bude što veći. On ju gleda doslovno u oči, i nema sumnje što će učiniti. Biblijskoj ženi s kojom smo suočeni u našem prvom čitanju, ništa, dakle, ne ide u prilog. Osim jedne stvari: ima Boga na svojoj strani.

Ona ga, budući da ga je Bog spasio, ne želi sebično zadržati za sebe. Ona ga sama daruje.

I što se događa? Obrat, poznat iz tolikih osobnih povijesti. Dijete bi, istina, uzeto, ali k Bogu, dok žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi mjesto. Izniman je to obrat utoliko što dijete nije ostalo kod žene, što bi bilo za očekivati, već je, takoreći, završilo kod Boga. A žena upravo zbog toga biva sretna. Sretna jer se odvojila od djeteta (!). Kakva li predivnog paradoksa! Vrhunac je današnjega prvoga biblijskog čitanja u tome da se žena ipak rastavlja od djeteta, ali uvjerena da je to za dijete ono najbolje. Ona ga, budući da ga je Bog spasio, ne želi sebično zadržati za sebe. Ona ga sama daruje.

Postoji jedna stara biblijska priča koja govori o svađi između dviju žena koje su svojatale isto dijete. Ne mogavši se dogovoriti, otišle su kralju Salomonu. Ovaj je zapovjedio da se dijete rasiječe napola ako se one ne dogovore. Prava se majka odmah odrekla djeteta, prepustivši ga drugoj ženi. Zapravo, ako pogledamo bolje, prava ljubav uvijek uključuje žrtvu, bilo odricanja, bilo predanja uopće. Tek kad smo se spremni odreći onog što nam je najvrednije, i time najdraže, mi omogućujemo tomu da na istinski način postoji i zapravo mu/joj očitujemo pravu ljubav: roditelji koji nisu posesivni spram svoje djece, prijatelji koji dopuštaju drugoj strani da bude ono što jest, konačno, supružnici koji žive svoj brak daleko od svake vrste grčevitog prisvajanja i traženja isključivo vlastite koristi.

Ona zna kako je to kad se vapi za Božjom pomoći. Međutim, ona isto tako zna kako je to kad se ta ista pomoć iskusi. Kao prva zagovornica kod Sina, upravo radi tog iskustva, ona biva u isto vrijeme istinska Majka svih kršćana koji joj se utječu za pomoć.

Ako se zagledamo u lik BDM, ona nas tada uči da je rastavljanje, a time i odricanje, nešto s čime se trebamo naučiti živjeti. Često imamo osjećaj da se ovim rastavljanjem, ako je za nas značajno, odvaja i dio duše u nama. Marijino odricanje svoj je vrhunac doseglo ispod križa. I u toj je situaciji morala naći smisao, vjerujući potiho da – koliko god to bilo teško i nepojmljivo – sam Bog ipak vodi njen život. Ona zna kako je to kad se vapi za Božjom pomoći. Međutim, ona isto tako zna kako je to kad se ta ista pomoć iskusi. Kao prva zagovornica kod Sina, upravo radi tog iskustva, ona biva u isto vrijeme istinska Majka svih kršćana koji joj se utječu za pomoć.

Konačno, Marijin zagovor odiše i jednom vedrinom. Njena molitva jest molitva iskrenog srca. Tu je vedrinu pokazala i u današnjem susretu sa svojom rođakinjom Elizabetom. Susretu je prethodilo odricanje od lagodnosti uživanja i svojevrsnog odmora od poslova, na što je imala pravo. Ona se tako daje na put, i to u gorje, da bi rođakinju obradovala i njoj učinila trudnoću podnošljivijom. Ova ju pak nije mogla bolje obdariti doli molitvom koju mole toliki vjernici, ponajprije službenici i službenice Crkve Božje, a zatim i mnogi vjernici krštenici. Iz njihova se susreta ‘napajaju’ mnogi. Nije li to prekrasno!? Ah, kako se iz običnoga, Bogom prožetoga i radosnog susreta može poroditi nešto veličanstveno kao što je Veliča. Upustimo se često upravo u takve susrete.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.