Župnik zagrebačke Župe Presvetog Trojstva, vlč. Tomislav Šagud osvrnuo se na evanđelje 25. nedjelje kroz godinu u kojem Isus iznosi prispodobu o vinogradu, pročitajte promišljanje vlč. Tomislava Šaguda koje možete pronaći i na njegovoj mrežnoj stranici Šagud xyz.

Uvod

Prispodobom iz današnjeg čitanja Isus započinje ciklus od tri prispodobe o vinogradu. Iako im je prvenstveni teološki smisao suptilno i postepeno prozivanje židovskih prvaka, one u sebi kriju još jedan, puno dublji, koji se tiče svakoga čovjeka.

Grijeh zavisti

Znanstvenici su jednom prilikom proveli zanimljiv eksperiment s dva majmuna. Prvi je majmun uspješno odradio posao: vratio je kamen znanstveniku i zauzvrat dobio krastavac, koji je zadovoljno pojeo. Drugi se majmun nalazio u susjednom kavezu. Kada je i on uspješno obavio isti posao, za nagradu je dobio grožđe. Prvi je majmun sve to gledao, a potom je opet na njega došao red: dao je kamen znanstveniku te za nagradu ponovno dobio krastavac. Uzeo ga je, pogledao i bacio na znanstvenika pa počeo divljati po kavezu zahtijevajući da i on dobije grožđe.¹ Iako se ljudi u mnogočemu razlikuju od majmuna, ponekad se ponašamo vrlo slično njima: zadovoljni smo s onim što imamo sve dok ne zamijetimo da netko ima još više. Ovaj se fenomen zove zavist i o njemu govori današnji evanđeoski odlomak.

Zavist je žalost zbog toga što netko drugi posjeduje nešto što ja želim, a ljubomora je nevoljkost da nešto što ja posjedujem podijelim s drugima.

Zavist valja razlikovati od ljubomore: zavist je žalost zbog toga što netko drugi posjeduje nešto što ja želim, a ljubomora je nevoljkost da nešto što ja posjedujem podijelim s drugima. Ljubomora može biti dobra, primjerice, kada muž ne želi dijeliti svoju ženu (i obrnuto) ili kada Bog ne želi dijeliti svoj narod s drugim bogovima i izjavljuje da je on ljubomoran Bog (usp. Izl 20,5). Dakle, ljubomora može biti zdrava ili bolesna, no zavist je uvijek bolesna. Ne postoje okolnosti u kojima se zavist može opravdati ili donijeti nešto dobro. Zato sv. Pavao govori da ljubav „ne zavidi” (1 Kor 13,4).

Krivi pogled

Evanđeoske prispodobe treba čitati od početka, ali analizirati od kraja – obično je završna rečenica ključna za njihovo tumačenje: „[Z]ar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?” (Mt 20,15). Ovo je doslovni prijevod s grčkog, rečenica koja ukazuje na to da je problem zavisti u iskrivljenom pogledu na stvarnost, da ona nastaje kada se na krivi način zagledamo u nešto. Čak joj i ime potječe od riječi za-vidjeti, kako u hrvatskom tako i u drugim jezicima (lat. in-vidia). Iako zavist uzrokuje iskrivljena slika Boga, drugih ljudi i svijeta, glavni joj je uzrok naše pogrešno gledanje na sebe. Zavist ne boli toliko zbog toga što čeznemo za nečim što drugi ima, nego zbog frustracija i osjećaja manje vrijednosti koji se nalaze u nama.

Radnici u prispodobi izračunali su da je satnica radnika posljednjeg sata procijenjena na jedan denar, a njihova na jednu dvanaestinu toga iznosa (jer su radili dvanaest sati za istu plaću) pa su iz toga zaključili kako Bog smatra da oni vrijede dvanaest puta manje. No čovjek ne vrijedi onoliko koliko je produktivan, nego onoliko koliko ga Bog ljubi. Bog svaku osobu ljubi beskonačno, stoga je vrijednost svakog čovjeka neizmjerna. Kada usvojimo takav stav, zavist nestaje, jer je Bog najveće dobro koje možemo imati.

No čovjek ne vrijedi onoliko koliko je produktivan, nego onoliko koliko ga Bog ljubi.

U prispodobi denar predstavlja vječni život u Božjem kraljevstvu. On u svojoj biti nije nagrada za dobar život, nego nezasluženi Božji dar. Prošle smo nedjelje govorili kako je grijeh preskup da bismo ga sami mogli platiti i da nam je zato potrebno Božje milosrđe. Svatko je od nas dobio više nego što zaslužuje.

Zanimljivo je također da ljudi, čitajući ovu prispodobu, najčešće sebe poistovjete s ovima koji su radili cijeli dan pa iz toga izvuku moralnu pouku da se ne trebaju ljutiti, nego radovati zbog onih koji su se u posljednji tren obratili i spasili. To je čista oholost i tipičan farizejski mentalitet. Svatko bi se od nas zapravo trebao prepoznati u onima posljednjima iz prispodobe jer smo svi mi, sjetimo se, nazidani na staru Crkvu, čiji su temelj proroci, apostoli i brojni mučenici. Mi baštinimo plodove njihove vjere. Ako Božja milost dopusti da se spasimo, dobit ćemo istu plaću kao Toma Akvinski, Padre Pio, Majka Tereza i brojni drugi sveci koji su za života izgradili tisuću puta veće kreposti od naših.

Liječenje zavisti

Ali kako se konkretno boriti protiv zavisti u našoj svakodnevici? Jer to je ono što nas trenutno brine, a ne s kime ćemo se sve susresti kada dođemo u nebo. Zavist uzrokuje naš stav: o njemu ovisi kako ćemo gledati na neku situaciju i kako ćemo reagirati. Današnja prispodoba govori o veličini Božjeg milosrđa, a đavao nam je prikazuje kao primjer Božje nepravde. Kada sretnem nekoga tko ima više od mene (više novca, više duhovnih darova ili sređeniju osobnost od mene), mogu reagirati na nekoliko načina: mogu se radovati što ga je milosrdni Bog obdario tolikim darovima; mogu se diviti što imam čast biti u blizini nekoga tko je svetiji od mene; mogu zavidjeti zato što ne podnosim da netko ima više od mene; mogu se ponašati stoički nezainteresirano jer ne želim imati nikakve veze s drugim ljudima; a mogu i oponašati – prepoznati što ta druga osoba radi bolje od mene pa je oponašati i tako doći do dobra za kojim čeznem.

Zaključak

Zadnja rečenica evanđeoskog odlomka donosi nam rješenje, lijek za zavist: „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji” (Mt 20,16). Dakle, lijek je poniznost i zahvalnost za ono što imamo. „[Đ]avlovom je zavišću došla smrt u svijet” (Mudr 2,24), a pobijeđena je Isusom poslušnošću i poniznošću (usp. Mt 11,29). Bit poniznosti nije u tome da umanjujemo svoju vrijednost, nego da manje mislimo na sebe. Umjesto zagledanosti u dobra koja nemamo, zagledajmo se u Krista i steknimo njega. On je izvor svakog dobra, radosti i mira, izvor svega onoga za čime čeznu naša srca. Kada njega budemo posjedovali, tada ćemo posjedovati sve što nam treba i u našoj duši više neće biti mjesta za zavist.