Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama! (Ps 90, 17)

Liturgija dana (24. rujna):

Prvo čitanje:
Prop 1,2-11
Ništa novo pod suncem.

Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Sunce izlazi, sunce zalazi i hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Vjetar puše na jug, i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo, i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!« Sve je već davno prije nas postojalo.
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

Psalam:
90,3-6.12-14.17
Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo,
i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su, što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer, već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim,
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!

Evanđelje:
Lk 9,7-9

U ono vrijeme: Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici glede Isusa jer su neki govorili: »Ivan uskrsnu od mrtvih«; drugi: »Pojavio se Ilija«; treći opet: »Ustao je neki od drevnih proroka.« A Herod reče: »Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?« I tražio je priliku da ga vidi.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Herod je primjer čovjeka koji je dobro informiran. Čuo je što se događa, zna što se priča, upoznat je s raznim tumačenjima. On zna tko je bio Ivan Krstitelj. Zna što je s njime učinio: „Ivanu ja odrubih glavu.“ Sada je uznemiren. Iako budno prati što se događa, sada sluša priče o Isusu, zanima se za proročke riječi. Herod želi znati činjenice, steći znanje. No, znanje koje stječe drži na sigurnoj udaljenosti od vlastitoga života i načina vladanja. Herod traži samo znanje golih činjenica. Iza njegovog pitanja: „Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?“ ne stoji želja za spoznajom, nego cinizam. On traži priliku samo da Isusa „vidi“ a ne da se promijeni. Želi znati, ali ne želi preuzeti na sebe odgovornost.

Evanđeoski opis Herodove reakcije na Isusa otvara sliku vrlo suvremenih problema. Živimo u vremenu u kojemu moćnici – politički, gospodarski, medijski – znaju gotovo sve. Postoje izvješća, analize, projekcije, brojevi, grafovi o siromaštvu, o nejednakosti, o klimatskim promjenama, o stanju mora, šuma, tla, o iseljavanju mladih, o zdravlju stanovništva. Informacija ne nedostaje. Možda nikada nije bilo više podataka o tome što se zbiva s ljudima i sa zemljom. Međutim, Herodova logika ostaje i dalje prisutna. Gotovo sve se zna, ali se ništa ne mijenja. Nitko ne preuzima odgovornost. Mnogo toga se plasira kao „zanimljivo“, „zabrinjavajuće“, „dramatično“, ali nema volje da se način upravljanja, poslovanja, trošenja i ulaganja stvarno promijeni. Kao što Herod nije tražio saznanja i o tome što su proroci, Ivan Krstitelj i sam Isus naviještali da bi se odrekao nepravedne vlasti, nego radi toga što je želo imati sve pod kontrolom, isto se događa i danas.

Herodov obrazac javlja se u načinu na koji se promatraju krize suvremenog svijeta. Slike poplava, požara, suša, razorene zemlje, izbjeglica prikazuju se na ekranima. Ljudi gledaju, komentiraju, dijele te vijesti na društvenim mrežama i nastavljaju po starom. Klimatski izvještaji, ekološka upozorenja, vapaji siromašnih postaju svakodnevne vijesti, ali nema ozbiljnih odluka da se išta promijeni. Sve izgleda poput nekog kataklizmičkog i apokaliptičkog spektakla posljednjih vremena, međutim, ništa se od toga ne shvaća ozbiljno. Sve ostaje na razini radoznalosti bez volje za obraćenjem, pa se i najveće ekološke katastrofe i tragedije pretvaraju u sadržaje za kratkotrajno zanimanje.

Često i mi, kršćani suvremenog doba, poput Heroda živimo u svojim palačama, daleko od svijeta, odvojeni od stvarnosti. To nije samo arhitektonska činjenica, slika duhovne odvojenosti od svakodnevice malih ljudi, od zemlje, od rada, od znoja. Ivan Krstitelj djelovao je u pustinji, bio je svjestan stanja svoje zemlje. Živo je blizu vode Jordana. Bio je blizak onima koji su tražili promjenu srca, ali i promjenu načina svoga svakodnevnog ponašanja. Isus je hodao prašnjavim putovima svoje domovine, susretao seljake, ribare, bolesnike, udovice, siromahe. Herod je čuo i saznavao o njima, ali ih je promatrao s udaljenosti iz svoje palače.

I danas u hrvatskom društvu postoje „palače“ koje su daleko od zemlje i ljudi. To su uredi u kojima se odlučuje o koncesijama, zemljištu, šumama, vodama, a oni koji odlučuju o svemu tome rijetko vlastitim nogama stoje na toj zemlji. Uredni stolovi na kojima se crtaju karte, planovi i pišu ugovori, a iza njih oni koji su zablatili svoje cipele dok su hodali po poljima. Političke i poslovne odluke donose se u klimatiziranim prostorijama na temelju papira, a posljedice se osjećaju na poljima koja ostaju neobrađena, u selima koja se gase, na obali koja se betonira, u srcima obespravljenih i obescjenjenih ljudi. Herodov grijeh nije samo u tome što je Ivanu dao odrubiti glavu, nego u tome što je ostao zatvoren u sustavu koji ne dopušta da ga istina promijeni.

Kad se govori o ekološkoj krizi, često se potiče male ljude da promijene svoje svakodnevne navike. Da misle o tome kako griju svoju kuću i stan, kako se voze i putuju, što kupuju, kako razdvajaju otpad. Sve je to važno. Međutim, biblijska perspektiva usmjeruje pogled prema Herodima današnjeg doba, prema onima koji imaju moć donositi važne odluke, prema onima čiji je utjecaj i moć neusporedivo veća. Radi njihovog ekološkog i domoljubnog cinizma potpisuju se deklaracije, ali se ne mijenja struktura ekonomije. Oni govore o „zelenoj tranziciji“, a nastavljaju upravljati po modelima koji iscrpljuju ljude i zemlju. Njihovo ponašanje govori da je zemlja i domovina, vode i šume samo „resurs“ koji treba „optimalno iskoristiti“, a ne dom koji treba čuvati. Poput Heroda, ni oni ne traže „vidjeti Isusa“, „čuti proroke“, nego „sudjeluju na summitima“, „organiziraju okrugle stolove“ i „savjetovanja“, ustanovljuju „radne skupine“, ali bez spremnosti da se navike moći i upravljanja uistinu promijene (Laudato si’, Fratelli tutti). Poput Heroda i oni govore: „Recite nam što Bog kaže. Zanimljivo je. Ali nemojte tražiti da se odreknemo onoga na čemu počiva naša moć i zarada.“

Ako danas želimo izvršiti svoje kršćansko poslanje u suvremenom društvu potrebno je mnogo hrabrosti. Nije dovoljno da tražimo biti „informirani“, nego je potrebno tražiti da se informacije pretvore u odluke. Nije dovoljno samo pitati se „što se događa svijetu?“, nego „čija je odgovornost?“ Nije dosta samo biti fascinirani medijskim izvješćima o patnjama i ekološkim katastrofama, nego je potrebno tražiti donošenje konkretnih zakonskih odredaba i pravedne sudske prakse. Važno je prepoznati u kojoj to „palači“, na kojoj privilegiranoj poziciji, u kojem komforu mi živimo dok drugi nose terete naših odluka. Nedovoljno je u društvenim razgovorima, u obitelji, u Crkvi, samo ostati na razini „priča“ o problemima, nego tražiti od odgovornih i od sebe samih konkretne korake.

Nije dovoljno biti zadovoljan time da sve vidimo i sve znamo, a ništa ne promijeniti. Najopasniji stav nije neprijateljstvo prema Bogu, nego znatiželjna ravnodušnost: vidjeti istinu, ali je ne pustiti u svoj život. Gledati slike uništenih šuma, zagađenog mora, napuštenih sela, siromašnih obitelji i ostati isti; čuti riječi Evanđelja o pravednosti, dijeljenju i poštovanju zemlje, i nastaviti kao da su to tuđe priče. Isus ne traži od nas da ga herodovski gledamo i zadovoljimo svoju znatiželju, nego da ga učenički slijedimo – i u odnosu prema ljudima, i u odnosu prema zemlji koja nam je povjerena. I mi smo, kao Isusovi učenici suvremenog doba, pozvani zahtijevati da o odnosu prema stvarima, prema zajedničkom novcu, prema moći, prema našoj zemlji i domovini Božja riječ i danas progovori iz različitih „dvora“ političke, društvene i crkvene vlasti.