»Čini mi se da ću s vremenom sve polako razumjeti u teologiji, jedino nikad neću moći shvatiti čemu òprosti!« Tako mi je u razgovoru rekao jedan kolega za vrijeme našeg studija. I kao da je bio u pravu – nije on tu mislio na oprost grijeha po sakramentu ispovijedi, niti na oprost koji iskazujemo drugoj osobi koja nas je povrijedila. Ne, mislio je na oproste kojima se otpušta vremenita kazna za grijehe, a o kojima se posebno govori u jubilejskim godinama, kao što je ova naša 2025. Čini se da je moj kolega bio u pravu – iako sam o tome već pisao u jednom članku, ovdje ću se samo još jednom kratko osvrnuti na bit oprosta, kako bismo ih barem malo pomaknuli s margina prema središtu života vjere.

Katekizam Katoličke Crkve naučava da je oprost »otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca« (br. 1471).

Crkva uči da vjernik sakramentom ispovijedi prima oproštenje svojih grijeha. No, iako su mu grijesi oprošteni, u čovjekovu životu i svijetu i dalje ostaju posljedice oproštene grešnosti, ostaju rane i ožiljci grešnosti kako u njegovu životu, tako i u životima onih koje je svojim grijehom povijedio. Isto tako, iako se čovjek u ispovijedi pokajao za svoje grijehe i donio odluku da više neće griješiti, njegovo se obraćenje time nije zaključilo, nego zapravo tek počelo, jer pred njim sada stoji zadatak da polako navikava čitavog sebe i sve dimenzije svoga života na odluku obraćenja. A svi znamo da time ulazimo u napetost između starog ja – naše stare stvarnosti, koja je obilježena grijehom i koja nas odmah zove natrag i novog ja – nove volje koja izražava kajanje i donosi odluku da više neće griješiti i da će tu odluku provesti u sve pore osobnog života i tako stvarno preobraziti vlastiti život nabolje.

Prema tome, žaliti zbog grijeha, odlučiti se popraviti i zadobiti Božje oproštenje u svetoj ispovijedi ne znači odmah da smo svoju slobodu i volju naviknuli na Boga, na Krista, niti znači da smo se time suočili sa svim lošim posljedicama prethodne grešnosti koja nam je oproštena. Tu se otvara pogled prema onome što Crkva naziva vremenitom kaznom za grijehe. Tom se teološkom kategorijom upravo želi izreći istina da prethodne grešne odluke i djela, za što mu je krivnja oproštena u sakramentu pomirenja, i dalje nastavljaju živjeti, kao stara volja u jezgri čovjekove osobnosti te kao grešne posljedice u stvarnostima njegova života. Iako sintagma vremenita kazna za grijehe ima pravničku intonaciju, izbor samih riječi posve odgovara onome što se ovom kategorijom želi odrediti. Trebamo je nazvati vremenita, jer se može „iskupiti“ tek s vremenom, odnosno ozbiljnim i često dugotrajnim procesom sazrijevanja svih dimenzija čovjekova života u novoj odluci obraćenja.

U spomenutom navikavanju na Krista i Božje milosrđe te u suočavanju s grešnim posljedicama svoje grešnosti čovjek nije, ne treba i ne smije biti sam. On stoji u Kristu, a to znači da stoji u njegovu Tijelu koje je Crkva. On sam ne može nositi teret kazni koje proizlaze iz njegove krivnje. Zato mu Crkva, između ostalog, nudi oproste kao oslonac kojim svjedoči da je uz njega čitava Crkva, da ga ona oslobađa osamljenosti u njegovu odgovoru Božjem milosrđu, da ga ona prati, podupire, pridiže, ohrabruje i moli za plodonosan dovršetak i konačno dozrijevanje puta obraćenja, pa i onda kad njegova sloboda u smrti dostigne svoju definitivnost pred Bogom.

Crkva može i treba moliti Gospodina da u svojoj providnosti dopusti određenom vjerniku najprikladnije uvjete i najpovoljnije situacije kako bi se kraće i uspješnije dovršio zahtjevan, ali realno ostvariv put obraćenja te da se pokorniku otpuste vremenite kazne za grijehe. I to je bit oprosta – pomoć cijele Crkve da se u nama brže i sretnije dogodi obraćenje, a tom daru odgovaramo vjerom, sakramentom pomirenja, slavljem euharistije, osobnom molitvom i pobožnošću, djelima milosrđa te odricanjem od grijeha i istinskom pokorom.

Izvorno objavljeno u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 2/2025., str. 1.

Autor: izv. prof. dr. sc. Boris Vulić, profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije