Već duže vremena svijet u kojem živimo zovu pluralnim. Mnoštvo ljudi, različite religije, beskrajni niz suprotnih pogleda na svijet, na čovjeka, na budućnost čovječanstva. Danas je svakom moguće nastupati i govoriti uime nečega nadnaravnog, bilo da nadnaravno zove bogom, duhom, energijom, bićem. Je li potrebno i treba li inzistirati danas na jednoj vjeri, jednom nauku i jednom Bogu? Ima li monoteizam smisla u današnjem svijetu? Ne protivi li se postojanje jednog hijerarhijskog monoteizma (takav je prisutan u Crkvi) zahtjevima suvremenog čovjeka i njegovih potreba? Ne bi li čovjeku trebalo biti dopušteno, čak i omogućeno, da samostalno, bez ikakva organiziranoga religioznog života traži svoj put i način za susret s nadnaravnim?

Čitanja koja slušamo ove nedjelje dotiču pitanje odnosa čovjekove osobne slobode u traženju Boga i organizirane zajednice koja naučava o tome tko je Bog i kako se do Boga dolazi.

Čitanja koja slušamo ove nedjelje dotiču pitanje odnosa čovjekove osobne slobode u traženju Boga i organizirane zajednice koja naučava o tome tko je Bog i kako se do Boga dolazi. Primjetno je kako je proces traženja gotovo identičan i u prvom čitanju iz Knjige Brojeva i u evanđelju. Dvojica koja nisu primila duha prorokovanja odjednom počinju prorokovati. Međutim, oni koji čuju njihove riječi ne odlučuju sami o ispravnosti i aktualnosti njihova proroštva, nego se obraćaju Mojsiju kao službenom autoritetu koji treba procijeniti smislenost tog prorokovanja. Postoji jedan međusobni odnos gdje se, paradoksalno, ne poništava čovjekova sloboda u traženju Boga, nego se ona potvrđuje od strane onih kojima je Bog na neki način predao i dao zadaću tumačenja i prihvaćanja proroštva drugih. I Mojsije, kao onaj kojemu je Bog u svoje ime dao duha (autoritet) da razlikuje duhove proroštva, potvrđuje kako dvojica koja prorokuju to čine u Božje ime, dapače, događaj završava Mojsijevom molbom da cijeli narod bude poput proroka.

I u evanđelju učenici susreću neke ljude koji u Isusovo ime izgone đavle. Apostoli ne odlučuju na svoju ruku o ispravnosti ili pogrešnosti njihova izgona zloduha, nego se prvo obraćaju autoritetu onoga koji ima svu vlast na nebu i na zemlji, onoga koji izgoni također zloduhe – obraćaju se Isusu da on ponudi objašnjenje i pojašnjenje jednog takvog djelovanja. Zbog čovjekova individualiziranog nomadizma i življenja isključivo za sebe i za ispunjenje svojih želja i potreba, autoritet i hijerarhija su danas svedeni na protivnike i neprijatelje čovjekove slobode. Tu je na poseban način zahvaćena Crkva sa svojom hijerarhijskom strukturom, kongregacijama i općenito načinom upravljanja i djelovanja.

Svaka reakcija Crkve, uključujući i moralna i teološka pitanja, promatra se i tumači kao direktan napad na ljudsku autonomiju, na slobodu pojedinca, na čovjekovu savjest, odnosno suvremeni čovjek inzistira da je prorokovanje strogo i isključivo privatna stvar pojedinca i njegova intimnog odnosa s nadnaravnim i da je sam on ekskluzivni tumač svoga navještaja i prorokovanja. Možda bi to moglo i biti podnošljivo kad takav pojedinac ne bi za sebe radikalno tvrdio da se ima slušati njega, njegov navještaj i njegov nagovor, potpuno i radikalno odvojen od navještaja Crkve, njezine teologije i moralnih učenja. I u Crkvi živimo u vremenu individualiziranoga teološkoga, moralnog, pa i propovjedničkog nomadizma gdje se svako dobrohotno i dobronamjerno upozorenje Crkve o problematičnosti života, življenja i naučavanja doživljava kao napad Crkve na osobnu slobodu, osobnu vjeru i osobnu kreativnost pojedinca, osobe i kršćanina.

I ponekad je teško othrvati se vlastitoj samodopadnosti i prihvatiti mišljenje i stav Crkve o nekim važnim pitanjima koja se tiču čovjeka, Boga i odnosa jednih prema drugima. I dok će se neki nerijetko i vrlo rado pozivati na mnoštvo mjesta u Svetom pismu gdje se govori o važnosti čovjekove osobne slobode, autonomije, slobodnog izbora, slobodne volje i savjesti, s takvim se entuzijazmom neće osvrnuti na današnja čitanja koja upućuju ne jedan drukčiji odnos autoriteta, osobne slobode i prihvaćanja autoriteta i njegovih sugestija, savjeta i odluka. Jer kao što je primjetno, ovaj odnos ne poništava čovjeku osobnu slobodu, slobodnu volju i njegovu savjest (jer vidimo da jedni prorokuju, a drugi izgone zloduhe, i oboje u Božje ime), ali autoritet kojemu je Bog povjerio poslanje svog navještaja i objave ipak zadržava mogućnost (ponekad i pravo) da o određenim prorokovanjima i izgonima zloduha odlučuje na temelju jasnoće, usklađenosti s Božjom objavom i poslanjem Crkve u svijetu, ne niječući pritom čovjeku slobodu i odluku da nastavi svoja prorokovanja i izgone zloduha unutar vjerničke zajednice, ili da poštujući njegovu slobodu njegova proroštva i izgone proglasi kao one koji nisu u skladu s Božjim zahtjevima i Božjim spasiteljskim planom.

Koliko god ne možemo danas prihvatiti mjesto autoriteta u našem vjerničkom djelovanju i navještaju, današnja nas nedjelja podsjeća da vjernički autoritet ima svoje mjesto, ulogu i važnost u razlikovanju duhova kako je to nebrojeno puta dosad pokazala i pokazuje povijest Crkve i njezina djelovanja i navještaja Krista.

Zanimljivo je primijetiti kako u današnjim čitanjima oni koji vide jedne kako prorokuju, odnosno kako u ime Isusovo izgone zloduhe, ne presuđuju direktno, odmah i bez razmišljanja o vrijednosti i važnosti njihovih djela i onoga što čine. Oni se obraćaju autoritetu koji ih može poučiti i koji je mjerodavan donijeti sud o djelovanju onih koje su susreli. Svjesni važnosti i moguće dobrobiti takvih proroštava i izgona zloduha ne presuđuju i ne donose sud, nego se obraćaju Mojsiju, odnosno Kristu, kako bi djelovanje onih koje su vidjeli bilo ispravno vrednovano. Danas se zna dogoditi da bez prethodne suradnje s autoritetom i strpljivog promatranja i čekanja plodova takvih djelovanja odmah i bez razmišljanja sudimo i donosimo presude nesvjesni mogućih dobrih plodova. Koliko god ne možemo danas prihvatiti mjesto autoriteta u našem vjerničkom djelovanju i navještaju, današnja nas nedjelja podsjeća da vjernički autoritet ima svoje mjesto, ulogu i važnost u razlikovanju duhova kako je to nebrojeno puta dosad pokazala i pokazuje povijest Crkve i njezina djelovanja i navještaja Krista.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.