Liturgijska se čitanja današnje 4. vazmene nedjelje nastavljaju na prethodne izvještaje o apostolskom propovijedanju i širenju vjere u uskrslog Krista. Odlike apostola koje se kroz ova izvješća provlače jesu razboritost i pronicljivost na jednoj, te smjelost i odlučnost na drugoj strani. To je posebno uočljivo i u današnjem prvom čitanju.

Apostol Pavao nalazi se u Antiohiji Pizidijskoj, mjestu u kojem je prebivala velika židovska zajednica. Pavlova nakana da propovijeda ponajprije pobožnim Židovima nije odraz častohleplja ili pak slavodobitno isticanje da je njegova opcija pobijedila, već briga da njegov narod spozna pravu Istinu. Briga je to koju su toliko puta pokazivali i proroci prije njega. Upravo u toj njegovoj brižnosti prepoznajemo ono što nazivamo mudrošću i pronicljivošću.

Nije na nama da sve objasnimo i doreknemo, nešto treba prepustiti i Bogu.

Međutim, mudrost i pronicljivost, koje se, dakle, u ovom slučaju očituju u odluci da prvo propovijeda Židovima, svoje su upotpunjenje imale u njegovoj odlučnosti i hrabrosti, onomu što današnji tekst izrijekom naziva smjelošću. Jer, u suočavanju s nekim tko na ponuđenu Riječ odgovara „pun zavisti i psujući“, osim mudrosti moramo pokazati i smjelost, koja je, dakako, daleko od svake nasilnosti i mržnje. Je li to moguće? Odgovarati na uvrede smjelo i mudro, ali bez osvetničkih namjera? Sam Isus Krist u tomu nam je primjer. Vjerno ga nasljedujući, pokazao je to u mnoštvu slučajeva i sv. Pavao.

Smjelost o kojoj, dakle, ovdje govorimo, ima samo tada smisla ako nije usmjerena na samu sebe. Jer takvim evanđeoskim postupanjem ne želimo promovirati sebe, već upućivati na Boga, Onoga, dakle, kojega je objavio uskrsli Krist. Pokazujući mirnoću u takvim situacijama, mi u isto vrijeme očitujemo Božju snagu, čak ako, s druge strane, prijekorne poglede i mržnju prate ismijavanje i izrugivanje, kako to dalje čitamo u prvom današnjem izvještaju iz Djela apostolskih. Jer, u konačnici, nije na nama da sve objasnimo i doreknemo, nešto treba prepustiti i Bogu, čak i kad moramo „otresti prašinu“ jer rasprava gubi svaki smisao. Time nikako ne odbacujemo osobu, već upravo suprotno: Bogu ostavljamo prostor za djelovanje.

Bog zove i šalje svoje pastire da vode njegovo stado, međutim, on treba i pokojeg vjernog psa ovčara, nekog upornog i odlučnog ovna te simpatičnog i nesmotrenog, ali neustrašivog jarca.

Spomenute odlike mudrosti i smjelosti u naviještanju nikada ne zastarijevaju. Pokazuje nam se to i danas, s obzirom na nas suvremene pastire, kad slavimo Nedjelju Dobrog Pastira i s njome Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Evanđeoski ulomak donosi toliko poznatu sliku Krista kao dobrog pastira. Činjenica Isusova nadahnjivanja konkretnim životnim slikama uistinu je fascinantna: Božji odnos prema nama On je izrekao u nekoliko temeljnih životnih slika/primjera/situacija: osim dobrog pastira, tu su ribari i ribarenje, sijač i sjetva, milosrdni otac, milosrdni Samaritanac, itd.

Sliku dobrog pastira u osnovi čine pastir i ovce, odnosno stado. Međutim, zašto ne bismo sliku proširili i s Isusom dalje promišljali? U jednom se stadu obično nalazi i neki pas – mi ga nazivamo ovčarom. Nadalje, tu je i pokoji ovan, pa koze i jarci. Nekome će izgledati da ovdje narušavamo pobožnu idilu, međutim, slika dobrog pastira biva upotpunjena tek onda kad i te životinje ovdje pridružimo.

Slično kao i u betlehemskoj štalici. Zašto? Upravo zato što njihovim pridodavanjem uloga pastira postaje još jasnija. Svi oni pomažu pastiru da u potpunosti bude ono što jest – pravi pastir. Služeći mu vjerno, oni mu – poglavito pas i ovan – pomažu oko stada, te na taj način ostvaruju svoju temeljnu ulogu. I oni bi, kao i ovce, bez pastira bili izgubljeni i bez smisla, iako možda djeluju na prvi pogled sposobniji i spretniji od ovaca. Tek u pastiru pronalaze razlog svojeg postojanja.

On će na kraju pomoći svima onima koji vode brigu oko stada, da bezazlene ovce uvijek i iznova upozorava na opasnosti.

Nedjelja Dobrog Pastira na izvrstan način pokazuje kako se duhovno zvanje, tj. svećenički i redovnički poziv, ostvaruje upravo u pridruženim, manje primjetnim ulogama i službama. Bog zove i šalje svoje pastire da vode njegovo stado, međutim, on treba i pokojeg vjernog psa ovčara, nekog upornog i odlučnog ovna te simpatičnog i nesmotrenog, ali neustrašivog jarca. I zasigurno da ćemo se složiti: sa zbunjenim je ovcama lakše upravljati negoli s tvrdoglavim ovnom, koji također treba štititi ovce, ali redovito i sam treba vodstvo.

Isusova slika stada slika je same Crkve. Isus ju nije zamislio kao savršenu. Vidljivo je to već iz činjenice kakvim se slikama služi – naime, običnim i nesavršenim, ali ipak životnim. I upravo je to ono što, između ostaloga, čini ljepotu svećeničkog poziva: život u svim njegovim izvedbama: mladost – starost, zdravlje – bolest, dobrota – zloća. Sve je to prisutno u narodu Božjem, stadu kojemu Gospodin uvijek i iznova šalje pastire po uzoru na jednog i Vječnog Pastira, svojeg Sina.

On će na kraju pomoći svima onima koji vode brigu oko stada, da bezazlene ovce uvijek i iznova upozorava na opasnosti, vjerne pse ovčare usmjerava na predanost i poslušnost, a ovnove, pak, da ne budu svojeglavi i nesmotreni. Konačno, Njega danas molimo da između tolikih mladića sebi izabere buduće pastire koji će, poput tolikih drugih koji su se već odazvali, voditi njegova stada na mnoge pašnjake ispunjavajući time vječni Božji naum spasenja ljudi.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.