Jedna slušateljica ispričala je kako je na nedjeljnoj svetoj misi koju je pratila na HRT-u, svećenik držao spojen kažiprst i palac, što je prvi put primijetila.
Stoga, njezino pitanje glasi:
„Kakvo značenje ima ovaj znak?“, a odgovara vlč. Damir Ocvirk, župnik Župe sv. Josipa s Trešnjevke u emisiji HKR-a „Halo, velečasni?“
Prije obnove liturgije nakon Drugog vatikanskog sabora, svećenik je držao spojene prste nakon posvete hostije i vina i podizanja hostije. Razlog je taj kako sve te čestice kasnije ne bi raspršio okolo – ako bi se slučajno zadržale na prstima kojima je dirao Presveto Tijelo Kristovo.
Isto tako, spojenim prstima bi podignuo kalež, ne dodirujući palcem i kažiprstom kalež da nešto na njemu ne bi ostalo. To je, zapravo, ostao jedan ostatak iz liturgije i bogoslužnih normi koje su vrijedile prije Drugoga vatikanskog sabora.
„Dakle, ništa strano i ništa što ne bi bilo nekada uobičajeno“, rekao je vlč. Ocvirk.
Objasnio je da se svećenik treba s poštovanjem odnositi prema svetim otajstvima, odnosno prema hostiji i vinu, te paziti da se te čestice ne bi raspršile jer u svakoj čestici je Krist stvarno prisutan.
„Zato, svećenik s poštovanjem i čisti sveto posuđe nakon pričesti od mrvica i kapljica koje bi ostale, bilo u kaležu ili u posudicama sa svetom pričesti.“
Vjerojatno je vođen tim poštovanjem, prema Presvetom Sakramentu, svećenik tako držao ruke – odnosno spojene palce i kažiprste.
Dodajmo ovomu što pod naslovom Dostojanstvo bogoslužja prije liturgijske obnove piše liturgičar vlč. Zvonko Pažin u Živom vrelu za travanj 2025.: „U samoj misi, nakon posvećenja, svećenik nije razdvajao kažiprste i palce, da se možda ne bi prosula neka mrvica posvećenih prilika. Tek nakon što bi poslije pričesti oprao ruke vodom iznad kaleža i prste obrisao, mogao ih je razdvojiti.“