Iako je riječ „grijeh“ ismijana jer upućuje na nepisani zakon ljubavi, to jest na Boga, ipak u stvarnom životu nikome nije smiješno kad mu netko, primjerice, iskoristi kćer; ili kad se netko odnosi prema bilo kome bez ljubavi; ili kad je nečije srce zaleđeno zbog ljubavi prema novcu, itd.

Kako nas duboko pogađa i potresa kad vidimo i doživljavamo grijehe!?

A što bi se dogodilo kad bih to što me svakodnevno toliko pogađa, ljuti i rastužuje – odjednom ugledao u sebi?

Kad bih otkrio da sam ja također grešnik? Da je i u meni odvratni parazit grijeha? Da sam i ja sposoban za izdaje, prevare, laži, muljanja, iskorištavanje drugih osoba? Da sam licemjeran?

Nepravednik koji se stalno poziva na pravdu. Kako to da onaj koji ne može podnijeti tipa koji mu manipulira kćeri – bez problema preko ekrana sudjeluje u manipulacijama i uništavanju tuđih kćeri!?

Jedan od najpotresnijih filmova ikad, po meni, jest Zona interesa iz 2023. godine.

Zapovjednik ozloglašenog Auschwitza, Rudolf Höss i njegova supruga Hedwiga žele stvoriti život iz snova za sebe i svoju dječicu – u kući i prekrasnom vrtu smještenima odmah pored koncentracijskog logora?!

Kontrast obiteljske idile i onoga što se događa iza zida (svako toliko čuje se neki pucanj, krik ili pada pepeo) gledatelju ulijeva jezu u kosti.

Je li Höss mislio za sebe da je grešnik? Ili njegova brižna supruga i majka, iz koje u jednom trenutku pobjegne pakao iz usta kad se obraća kućnoj spremačici prijeteći joj da, ako ne bude bolje čistila, reći će mužu koji će je pretvoriti u pepeo?

Jesu li se tamošnji stražari smatrali grešnicima kad su po barakama gradili kućice za ptičice da se ne smrznu, a istodobno spaljivali ubijene ljude?

Mnogi, poput Hannah Arendt ili Jordana Petersona, smatraju da su ekstremna zla totalitarnih sustava pokazala ono što je i sada prisutno u nama – ali su potrebne određene okolnosti da bi se to pokazalo.

Zanimljivo je da čovjek uvijek mora zlo obući u neko dobro da bi ga mogao zadržati u sebi. To je za viši cilj! Mi to moramo sada raditi da sljedeće generacije ne bi trebale!

Nepodnošljiva nam je spoznaja da smo počinili zlo, grijeh, nepravdu. Ta spoznaja stvara nerazrješivu bol koja vodi u očaj. Zato grešnik, rječnikom evanđelja, voli Tamu i bježi od Svjetla.

Bili toga svjesni ili ne, grijeh je duhovno zlo koje nas ubija i iskrivljuje.

Za druge stvari se nekako i možemo snaći, ali pred počinjenim grijesima smo nemoćni, uzeti. Grijeh se ne može popraviti psihološkim trikovima. On dopire do Boga i samo ga Bog može izbrisati i oprostiti.

Zato je najdublja radost za našu dušu – doživjeti oproštenje grijeha!

Nikoga se ne može uvjeriti da je grešnik filozofiranjem, pa čak ni argumentiranim dokazima.

To dobro znam po sebi, a i kao ispovjednik. Taj nemogući posao ipak može učiniti Duh Sveti.

Krist naziva Duha Svetoga – Duhom Istine, koji će pokazati čovjeku što je grijeh.

Jedan bivši, veliki grešnik kaže da se uvijek rasplače kada se u Uskrsnoj noći pjevaju riječi: „Sretna krivica koja je zavrijedila takvog Otkupitelja!“ Pred stvarnošću počinjenih grijeha bio je očajan.

Zazvao je Ime Isusovo, ispovjedio svoje grijehe i čuo Božje riječi: „Ja te odrješujem od grijeha tvojih! Idi u miru!“

O Duše Sveti, učini da onaj koji je ovo napisao i oni koji čitaju dođu k sebi i vrate se Tebi!