Postoje sretni i nesretni ljudi. Kako ih možemo prepoznati? I, možemo li uopće? Naravno, ne možemo prodrijeti u čovjekovo srce i otkriti njegove dubine, ali stablo nečijeg života možemo prepoznati po plodovima koji su nam očiti (i koje često “jedemo”). Kada ja na dar dobijem jedan od plodova kojim rađa nečiji život, to mi daje za pravo misliti i zaključiti je li taj tko rađa tim plodom sretan ili nesretan. Koji je to plod? Piše fra Josip Vlašić u svojem promišljanju za Radio mir Međugorje.

Primijetio sam da nesretni ljudi uvijek kritiziraju. Ili, još bolje i točnije rečeno: u mojim očima nesretni su oni ljudi koji uvijek kritiziraju.

Primijetio sam da nesretni ljudi uvijek kritiziraju. Ili, još bolje i točnije rečeno: u mojim očima nesretni su oni ljudi koji uvijek kritiziraju. Ja ih takvima doživljavam. Negativni su. Uvijek su spremni prigovarati i prozivati. Usmjereni su na ono loše u čovjeku. Ma, u svemu što se događa primijetit će najprije slabe točke. I ne samo to! S određenim autoritetom (ne znam otkud im?) i s meni neobjašnjivom lakoćom prosuđuju sve redom. A osim prosuđivanja, redovito i presude tj. osude. Jednostavno, čovjek im ima potrebu reći da se prestanu tako strastveno baviti drugima i da se bave sobom!

Pogubno je kad od mnogih kritika oko sebe čovjek i sam postane onaj koji sebe neprestano kritizira, prosuđuje i osuđuje, jer u sebi vidi samo ono loše, ono slabo, samo svoje granice.

Još više od potrebe reći njima, važno je i sebi reći štogod obzirom na te kritičare. Ne smiju nas tuđe kritike zaustaviti u hodu. Dežurna “kvocala” znaju, doduše, umoriti, ali, na svu sreću, ima načina da se od njih čovjek i odmori. Valja napraviti distancu od onih koji nas neprestano imaju potrebu upozoravati, poučavati i za sve nam žugati. Pogubno je kad od mnogih kritika oko sebe čovjek i sam postane onaj koji sebe neprestano kritizira, prosuđuje i osuđuje, jer u sebi vidi samo ono loše, ono slabo, samo svoje granice. Vrlo često time si podreže krila i uništi samopouzdanje. Prestane vjerovati sebi i time negira svoje sposobnosti. Na neki način, ubije život u sebi. Nije onda čudno da je takva osoba postala malodušna i nemotivirana za život.

Malo po malo, to će postati obrazac odnosa roditelj – dijete i dijete će onda iz tog temeljnog odnosa graditi odnos sa sobom, s drugima, sa životom, ali i s Bogom.

Posebno je pogubno kada se roditelj pretvori u kritizera svojega djeteta. Naravno da će roditelj brinuti da nauči svoje dijete što je dobro, a što loše i da će mu pomoći izgraditi odnos prema stvarima u svijetu. Odgojit će svoje dijete za vrednote. No, kada većina riječi koje roditelj govori svome djetetu postanu riječi opominjanja, upozoravanja, prekoravanja, prijećenja, zastrašivanja, ucjenjivanja – to je onda užas za dijete. Malo po malo, to će postati obrazac odnosa roditelj – dijete i dijete će onda iz tog temeljnog odnosa graditi odnos sa sobom, s drugima, sa životom, ali i s Bogom. Teško da će takvo dijete izrasti u jaku osobnost. Ako i hoće, to će biti zahvaljujući kasnijem radu na sebi. U takvom kritizerskom odnosu dijete je iskusilo da mu roditelj ne vjeruje i da u njegovu životu vidi samo ono što nije dobro. Budući da dijete tek oblikuje svoju osobnost, ovakav odnos s roditeljem je rana koja će vjerojatno obilježiti cijeli život djeteta.

U brakovima je gotovo isto, kao i u svakom drugom odnosu. Kritiziranje je pogubno. Kritiziranje kopa provaliju između dvije osobe koje su u bilo kakvom odnosu (bračnom, roditeljskom, obiteljskom, prijateljskom, poslovnom). Kritiziranje nam nikada neće pomoći izgraditi dobre odnose s drugima. Ljudi će bježati od nas. Točnije, ljude ćemo kritiziranje otjerati od sebe.

Sjećam se jednih duhovnih vježbi iz srednje škole. U jednom razmatranju duhovnik je stavio pred nas bijeli A4 papir i pitao nas što vidimo. Svi smo rekli da vidimo crnu točkicu. I stvarno je crna točkica bila na sred papira. Nismo pogriješili! Međutim, nitko nije rekao da je ispred nas bijela površina na kojoj se nalazi tek jedna crna točkica. Bijaše to važna lekcija!

Međutim, nitko nije rekao da je ispred nas bijela površina na kojoj se nalazi tek jedna crna točkica. Bijaše to važna lekcija!

Kritizeri su specijalci u traženju i pronalaženju „crnih točkica“ kojih ima u životu svakog čovjeka. I uvijek će ih biti. Kritizirati čovjeka zbog njih, često u praksi znači prekrižiti čovjeka. Crne točkice ionako neće nestati kritiziranjem, ali će zbog opsesivnog bavljenja njima vjerojatno čovjeka nestati iz našeg svijeta. Stoga je važno da se svjesno opredijelimo u drugima primjećivati dobro. Kad primjećujemo dobro i pozitivno u čovjeku, mi to dobro i pozitivno afirmiramo. To se čini puno boljim putem od kritiziranja. I puno korisnijim. I za nas, i za svijet. Dakako, nećemo biti nesposobni prepoznati ono loše, ono što nije dobro, ali nećemo se zalijepiti za to loše, pa da od njega ne vidimo ništa dobroga.

Odluka da se prestanem baviti tuđim “crnim točkama”, da prestanem druge stalno kritizirati je dobra odluka. Čini se da ju uvijek iznova moramo donositi. Ona će pospješiti naš ulazak u mir. A mira nam nikad dosta!

—-

Gospodine Isuse, tako se često divim tvojim susretima s „crnim točkama“ u ljudima. Nisi ti pjevao hvalospjeve grijehu, ali nisi niti ubijajući grijeh ubijao ljude. Radije si pomogao ljudima da u sebi otkriju i dodirnu ono dobro, lijepo, plemenito i sveto. To si činio tako vješto. To je bio znak da te izjeda revnost za dom Oca tvog (usp. Iv 2,17). Tu, u čovjeku je nebo gdje prebiva Otac tvoj. A grijeh je to mjesto sakrio. Slabost ga je učinila „crnom točkom“. No, ti si svojim blagim dodirom pomagao čovjeku u sebi otkriti onu iskonsku dobrotu i ljepotu bogosličnosti. Pomozi mi da i ja to uzmognem činiti u drugima, u svijetu oko sebe, ali i u sebi samome.