Da to kažem kao graditelj violina: istina i dobrota trebaju stvoriti rezonancu”, kaže Martin Schleske u svojoj neobičnoj knjizi duhovnosti Zvuk. O nečuvenom smislu života. Cijela je knjiga pisana iz dva izvora: iz rijetkoga umijeća izrade violina i duboke kršćanske duhovnosti. Malo kome je pošlo za rukom jednu tako neobičnu djelatnost kao što je zanat gradnje violina povezati s duhovnošću koja se trudi prodrijeti u tajnu stvorenja i dubinu ljudske duše. Ulazak u tajnu zanata gradnje najfinijih glazbenih instrumenata tražio je ne samo otkriće drva i njegove obrade, glazbeno znanje i znanje fizike, izradu alata i vještinu ruku, istančano uho za zvuk i smirenu dušu za ljudske emocije nego i živu zainteresiranost za strukturu stvorenja i tajnu života. Martinu Scheleskeu se posrećilo da je u pravo vrijeme nailazio na ljude koji su mu pomagali da otkrije kamo valja gledati. Na jednom mjestu u spomenutoj knjizi analizira sedam rezonanci života duše. Riječ je o usklađenim suprotnostima u kojima se zrcali i struktura stvorenja i život duše. I riječ je uvijek o poukama i uputama koje se nalaze u Svetom pismu. Jedna od ovih rezonanci je odnos istine i dobrote, piše fra Ante Vučković za Svjetlo riječi.

„Jer tvoja je dobrota pred očima mojim, u istini tvojoj ja hodim.” (Ps 26,3). Ovako psalam opisuje rezonancu istine i dobrote. Kao da izriče zabranu hodanja u istini bez očiju usmjerenih u dobrotu. Uklonimo li dobrotu i ostavimo samo istinu, dobit ćemo oštrinu, krutost i nemilosrđe. Uklonimo li istinu i ostavimo dobrotu, dobit ćemo maglovitost, proizvoljnost, nerazumnost, tupost, a nerijetko i glupost. Zaboravimo li neprestano držati na oku dobrotu, istina se pretvara u laž i usmjerena je protiv milosrdnoga i strpljivoga Boga. Iz nje izrasta borba za istinu koju prepoznajemo na svakom fanatiku. On se bori za istinu, za Boga, za neku vrednotu. No, kako je iz vida izgubio dobrotu, sve je otišlo ukrivo. Njegova se borba za istinu pretvorila u krutost, nasilje i laž. Strast borbe za istinu tako često zaslijepi za konkretne ljude. Iz vida nestanu pojedinci sa svojim borbama, strahovima, promašajima i mukama. Ostane samo pitanje istine nošeno osjećajem pravde.

Svakom fanatiku je važno pronaći nepravdu da bi imao dobar razlog boriti se i uvjerljivo opravdanje zašto to čini sa svom mogućom krutošću.

Zato fanatik ne vidi dobrotu, nego traži nepravdu protiv koje se uzdiže. Svakom fanatiku je važno pronaći nepravdu da bi imao dobar razlog boriti se i uvjerljivo opravdanje zašto to čini sa svom mogućom krutošću. Zaboravio je na dobrotu, a istinu je pretvorio u božanstvo. Tako se izdigao iznad istine i iznad Boga. Bog je istina. Ne može se reći i obratno da je istina Bog. Bog nije u našoj ruci. I valja reći da sve što može biti u našoj ruci zasigurno nije Bog. Dočim ja pomislim da imam istinu, već se sve izokrenulo. Fanatik misli da posjeduje istinu i da mora postojati način da se ona nametne i pobijedi. On samoga sebe vidi kao slavodobitnika na tronu istine. Time i istinu i Boga pretvara u svoje oružje protiv svojih protivnika.

Istina i dobrota idu u paru. Istina štiti dobrotu od proizvoljnosti, a dobrota istinu od nasilja, hladnoće i bešćutnosti.

Tko misli da je dobrota dovoljna pa se ne trudi oko istine, nalikuje na violinu izrađenu od mekanoga ili pretankoga drva.

Tko misli da je dobrota dovoljna pa se ne trudi oko istine, nalikuje na violinu izrađenu od mekanoga ili pretankoga drva. Njezin je zvuk tup. Kao što je violini potrebno čvrsto drvo tako je nama potrebna istina kako bismo mogli svoj moralni život i svoje sudove osloniti na čvrsto tlo. Dobrota bez istine olako opravda svaki grijeh. Gubi se u magli nejasnih opravdanja. Istina bez dobrote osuđuje ne samo grijeh nego i grešnika. Ona je preoštra za ljudske odnose. Da bi violina izbjegla tupi zvuk, potrebno je da osim topline zadrži i sjaj, a da bi izbjegla oštri zvuk, potrebno je da osim sjaja posjeduje i toplinu. Oštrina i tupost su svakodnevni, obični zvukovi. Samo rezonanca topline i sjaja daje ljepotu zvuku violine.

Dobrota bez istine olako opravda svaki grijeh.

Tako je i u životu našega duha. Traženje istine bez dobrote je obična, svakodnevna krutost i bešćutnost. Traženje dobrote bez istine je tupost koju je narodna mudrost svela na jednostavnu jednadžbu: dobar i glup dva brata.

Istina i dobrota idu zajedno. Tek u paru stvaraju rezonancu za život duha i dobre ljudske odnose.

Nigdje to nije tako vidljivo kao na Isusu. On je prošao zemljom čineći dobro. Bio je dobrota sama. Za sebe je rekao da je istina. Na njemu se vidjela istina i u svom božanskom sjaju i u ljudskom dometu. No, on nikada nije bio samo istina bez dobrote. Nitko nije tako jasno vidio ljudsku dušu i nitko nije imao tako duboku sućut za ljudsku patnju. Podjednako, on nikada nije bio samo dobrota bez istine. Uvijek je znao reći istinu bez krutosti i povrede. Istina iz njegovih usta nije ranjavala. Liječila je. U njemu se opaža rezonanca istine i dobrote. Kod njega je u svakom zvuku istine odlijegala dobrota, a u svakom dobrom činu odzvanjala istina.

Kao da nas graditelj violina Martin Schleske podsjeća da trud oko svoje duše stavimo u svjetlo Božje riječi pretvarajući gornji stih iz Psalma 26. u jednostavno pitanje: Je li mi tvoja dobrota pred očima i hodim li u tvojoj istini? Ovo pitanje ne bi bilo dobro ispustiti sve dok vlastiti život ne postane rezonanca istine i dobrote, pa u svakoj izgovorenoj istini drugi čuju odjek dobrote, a u svakom dobrom djelu drugi uzmognu nazrijeti istinu.