Kroz planine, sela i gradove Bosne i Hercegovine, s križem na leđima propješačio je više od tisuću kilometara, susrevši i medvjeda i vuka, ali prije svega, ljude s kojima je dijelio istu čežnju za mirom.

Ovaj 33-godišnji fizioterapeut iz Ljubuškog započeo je svoje hodočašće kao plod duhovne konferencije, a završio kao snažno svjedočanstvo koje je, s puninom srca, podijelio u emisiji HKR-a „Budimo mladi“.

Više od tisuću ljudi poljubilo je križ

Tijekom svog hodočašća sam je hodao oko 12 dana, uglavnom kroz šume, prirodu i manja mjesta gdje se ljudi nisu mogli pridružiti.

Ostatak hodočašća, čak 33 dana, pješačio je uz pratnju – nekad s dvoje, petero, desetoro, a ponekad i s više od sto ljudi.

Cilj je bio da se stvori zajedništvo i da se Bog proslavi

„Križ je kroz ovih 45 dana sigurno nosilo preko 200 ili 300 ljudi, a poljubilo ga je više od tisuću“, priča Jelinić. „Rekao bih da ga je, na razne načine – duhovno, tjelesno, podrškom ili financijski – nosilo preko deset tisuća ljudi.“

Josip Jelinić / Foto: Privatna arhiva

Posebno ističe da su se mnogi uključili i preko društvenih mreža. Molitvom i postom pomagali su njemu i suputnicima izdržati do konačnog odredišta – do Rame odnosno Šćita.

„Meni je to i bio cilj — da se stvori zajedništvo, da ne bude individualizam, nego da se Bog proslavi i da se tri naroda u Bosni i Hercegovini ujedine“, objašnjava.

Križ dotaknuo, narod odgovorio

Posebno ga je dirnula nesebičnost ljudi – gdje god bi stigao, bilo da je riječ o kiosku, benzinskoj postaji, pekari ili kafiću, domaćini bi ga bez razmišljanja počastili hranom i pićem, ne samo njega nego i njegove suputnike.

Konobar je izletio iz svoje smjene i donio mi teleće pečenje i baklavu

Tijekom cijelog hodočašća, kaže, nije morao potrošiti ni marku za osnovne potrebe. Bog se proslavio u mnogo situacija i posebno naglašava Božju providnost koja ga je pratila.

„Konobar je doslovno izletio iz svoje smjene i donio mi teleće pečenje i baklavu. Jedan Srbin je zaustavio auto i dao mi tri Kinder Buena i tri soka. U Goraždu je mehaničar, sav umoran i prljav od posla, ali koji je osjetio Krista, izvadio možda i svojih zadnjih 50 maraka da mi ručamo.“

Josip Jelinić s ostalim hodočasnicima / Foto: Facebook

Doživio je prizore koji bi svakoga ganuli – spontane i iskrene susrete s ljudima koje nije poznavao, ali s kojima je dijelio slične nakane.

„Sjećam se kada su se na svako 500 metara zaustavljala auta i ljudi su samo izlazili, htjeli su vidjeti i uslikati se s križem, zagrliti me, dati mi za ručak.“

Tako je Isus hodao ispred mene – i ljudi su vidjeli Isusa u meni, u križu i hodočasnicima

Za njega je to bio znak da narod prepoznaje nešto dublje. „To je bilo kao kada je Isus hodao Jeruzalemom i kada su se ljudi penjali na smokvu da ga vide. Tako je sada Isus hodao ispred mene – i ljudi su vidjeli Isusa u meni, u križu i u ostalim hodočasnicima. Taj duh je privukao cijelu BiH.“

Hodao gdje najviše boli

Iako su dani bili teški – i fizički i duhovno – ni u jednom trenutku nije pomislio na odustajanje. Najzahtjevnija etapa bila mu je ona između Konjica i Tarčina, gdje je sam hodao 25 kilometara uzbrdo po jakoj kiši.

„Kiša je pljuštala, a odjeća mi je bila duplo teža jer je natopljena vodom, a uz to križ od osam i torba od nekoliko kilograma. Tjelesno mi je bilo jako teško“, prisjeća se.

Josip Jelinić / Foto: Maria Vision Međugorje radiotelevizija

No, možda je još dublji izazov bio onaj duhovni. S Gospodinom je ulazio u jedno vrlo osjetljivo područje – u rane rata i posjećivao je spomen obilježja na kojima su stradali Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

Narod ima dobro srce, a ja sam se u to uvjerio kroz ovih 45 dana

„Nije lako doći na mjesto gdje su se činili zločini i gdje u ime svog naroda opraštaš, ali isto tako moliš za oprost druge ljude koje je tvoj narod povrijedio. Ipak, bolje reći pojedinci jer narod kao narod je dobar, ima dobro srce, a ja sam se u to uvjerio kroz ovih 45 dana. Ne smijemo više nikad dopustiti da se rat dogodi.“

Duhovna > fizička priprema

Prije hodočašća Jelinić se tjelesno pripremao tek povremenim šetnjama kroz svoje selo. Umjesto fizičkoj, više je pozornost posvetio duhovnoj pripremi, organizirajući tijekom četiri mjeseca svako jutro molitvu na svojoj katoličkoj evangelizacijskoj stranici „Istina“.

„Svako jutro molili smo zajedno – u četiri, pet, šest sati ujutro“, prisjeća se. „Htio sam da se stvori molitveno zajedništvo i da molitvom pripremimo teren za ovu nakanu, da je natopimo žrtvom i ljubavlju.“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Istina (@i.s.t.i.n_a)

Priznaje da je na put krenuo s deset kilograma viška i nespreman za zahtjevne etape koje su ga čekale.

„Da sam se četiri mjeseca fizički pripremao, možda bih bio fit, pa bi ljudi rekli: ‘On je spreman, on to može iznijeti.’ Ali ovako, nespreman, samo je Bog to mogao iznijeti“, kaže Jelinić.

Podrška iz sjene

Dok je Josip bio izložen javnosti, don Davor Klečina, Bruno Penava i Matija Ricov iz zajednice „Nanovo rođeni“, bili su podrška iz sjene.

Oni su moja velika podrška – hvala im na tome

Oni su organizirali rutu, dogovarali smještaj i svakodnevno ga pratili molitvom i savjetima, pomažući mu njihovom mudrošću i razboritošću, što mu je, priznaje, itekako bilo potrebno.

Josip Jelinić i don Davor Klečina / Foto: Facebook Dnevnik Grahovljana

„Ja sam više tip koji ide srcem, ali mi treba netko tko će me mudro savjetovati“, priznaje Josip. „Don Davor, Bruno i Matija bili su moja velika podrška, a i dalje me prate i pomažu. Hvala im do neba.“

Na jednom mjestu osjetio je najveću tugu

Kada govori o najsnažnijim emocionalnim iskustvima tijekom puta, priznaje da je bilo mnogo teških mjesta – Kostajnica, Trusina, Grabovica, Kravica, ali jedno se posebno izdvojilo.

Neka moja šutnja bude moja molitva

„Srebrenica… tu sam osobno osjetio najveću tugu u srcu. Tu je, zapravo, stradalo najviše duša“, kaže. Iako je prethodno pripremio molitvu punu suosjećanja, kad je stigao na to ranjeno tlo došlo mu je u srce „da Bog želi samo da šutim i da moja šutnja bude moja molitva.“

Jedan od snažnih trenutaka njegova hodočašća dogodio se i na Garavicama, mjestu masovnog stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu, nedaleko od Bihaća. Ondje je zajedno s pravoslavnim svećenikom i trojicom katoličkih svećenika, u zagrljaju, izmolio molitvu Očenaša.

S križem je ušao i u džamiju

Njegov pristup bio je potpuno otvoren i bez pristranosti, vođen jednostavnom željom da ljubi svakog čovjeka.

„Ja stvarno ljubim svim srcem i Hrvate, Srbe i Bošnjake i muslimane i katolike i pravoslavce“, ističe Jelinić. „Zašto? Jer meni je najvažniji Isusov pogled, a on ljubi jednako svakog čovjeka.“

Meni je najvažniji Isusov pogled

Prošao je s „Križem oprosta“ preko Starog mosta, kroz Baščaršiju, ušao u džamije, pravoslavne hramove i katoličke crkve, pa čak i zenički zatvor. Tijekom puta susreo se s predstavnicima svih vjerskih zajednica – od biskupa i kardinala do pravoslavnih svećenika i efendija.

Susreo se s predstavnicima vjerskih zajednica / Foto: Facebook Duhovna glazba

No, jednako tako razgovarao je sa svima – Romima, Srbima, Bošnjacima, Hrvatima – bez obzira na to jesu li bili bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni.

BiH je stvarno zahvaćena požarom ljubavi koji i sad traje

„Gdje je god Isus htio da mi idemo – mi idemo. Isus želi liječiti svoj narod, zagrliti svakog čovjeka, pružiti ruku pomirenja svima i netko je trebao to učiniti“, ispričao je i dodao da je Bog preko njega zapalio jednu svijeću, ali i preko drugog svaku sljedeću i „zapalio se požar ljubavi.“

„Gorio je cijelu korizmu i izgorio od ljubavi. Bosna i Hercegovina je stvarno zahvaćena požarom ljubavi koji i sad traje i trajat će.“

„Dovršeno je“ – u svom rodnom selu

Sljedeći korak je pisanje knjige o svemu što je proživio, a zatim planira svjedočiti to iskustvo diljem BiH, ali i širom svijeta.

„Sada se jedno vrijeme želim posvetiti knjizi i svom životu u Ljubuškom – nekako osjećam da me Bog na to poziva.“

Josip Jelinić u svom rodnom selu Hardomilju / Foto: Helena Grgić

Poseban trenutak bio je povratak u njegovo rodno selo – Hardomilje. Iako ljudi nisu znali za dolazak, vijest se tiho proširila među mještanima, pa se na kraju skupilo stotinjak ljudi koji su ga dočekali.

„Moja želja je bila da na Veliki petak u 15 sati, kad je Isus umro, ostavim križ ispred crkve u svom selu i da kažem samo dvije riječi: Dovršeno je.“

Uspon na Križevac kao najizazovniji

Sam početak za ovog hodočasnika mira bio je sve samo ne lagan. Počeo je usponom na Križevac, a upravo taj uspon osjetio je kao najteži.

Krenuo sam srčano, ali naivan

„To mi je bilo najteže uspinjanje. Nosio sam križ i torbu, sve je bilo uzbrdo, nezgodno i strmo. Krenuo sam srčano, ali naivan – bez mudrosti.”

Ljudi su primijetili njegovu iscrpljenost i počeli se pitati hoće li uopće izdržati cijelo hodočašće. I on sam se to pitao.

Početak križnog puta na Križevcu / Foto: Facebook Radiotelevizija Herceg-Bosne

„Drago mi je da su ljudi to vidjeli – da su vidjeli da nisam nikakav superjunak. Da ne gledaju u mene kao nekog idealiziranog lika, nego kao običnog čovjeka, jadnog, grešnog, s deset kila viška.”

Ovo samo Bog, molitva i post dobrih ljudi mogu dovesti do Rame

U tom trenutku slabosti, osjetio je snagu koja ga je nosila dalje. „Ovo samo Bog, molitva i post dobrih ljudi mogu dovesti do Rame.“ Tako je i bilo.

Isus me osvojio u ljudima

Na pitanje zašto toliko voli Bosnu i Hercegovinu, Josip ne odgovara brojkama ni statistikama – već srcem. Ljubav prema toj zemlji rodila se iz živog susreta s ljudima u kojima je prepoznao nešto dublje.

Upoznao sam dušu BiH, a duša su ljudi

„Zato što sam upoznao dušu Bosne i Hercegovine, a duša su upravo ljudi. Upoznao sam ljude diljem prekrasne BiH i ljudi su me osvojili bolje reći Isus me osvojio u ljudima.”

Osjetio je kako se između njega i ljudi koje je susretao stvara nešto više od slučajnog poznanstva. „Drago mi je da su me prihvatili kao brata, kao prijatelja i da su iskrena srca povjerovali meni kao i ja njima.“

Josip Jelinić s hodočasnicima u Rami / Foto: Facebook www.rama-prozor.info

Hodao je, kako kaže, „iz ljubavi prema Bogu, ali i iz duboke ljubavi prema svom narodu.“ Iako je prošao stotine kilometara, bezbroj sela i gradova, nije imao neugodnih iskustava.

Drago mi je da su me prihvatili kao brata

Sada, kad je misija ispunjena, Jelinić ne ostaje vezan ni za što. Njegov pogled je uvijek usmjeren prema Božjoj volji.

„Božja volja je ispunjena, misija je dovršena. Ono što Bog kaže ja radim i slušam. Ovo je obavljeno. Idemo dalje.“

Ljudi su izabrali Krista

Iz srca čovjeka koji je prošao Bosnu i Hercegovinu s križem na leđima dolazi snažna poruka u dobro koje je susreo:

Narod Bosne i Hercegovine ima veliko i divno srce!

„Kada kažem narod, mislim stvarno na cijeli narod Bosne i Hercegovine – i na Hrvate, Bošnjake i Srbe“, kaže. „Narod je otvoren za mir, narod je otvoren za dobro, narod je otvoren za zajedništvo.“

Gdje god je došao, osjetio je istu čežnju ljudi. „Nije nikome do rata, neće biti rata zato što su ljudi izabrali Krista i Krist im ovo neće zaboraviti.“

Krist neće dopustiti da se išta loše dogodi – ja to vjerujem svim srcem

Zato, kada ga pitaju o budućnosti ove zemlje, odgovara s vjerom – ne „naivnom“, nego proživljenom:

„Krist će zaštititi Bosnu i Hercegovinu od svakog zla i neće dopustiti da se išta loše dogodi – ja to vjerujem svim srcem.“