Za Božić se u pjesmama, željama i čestitkama često spominje mir.

Tko ne bi želio mir?

Pogotovo zato što smo puni nemira.

Najjači uzrok nemira je nedostatak nečega ili glad za nečim. Nemirni smo kad nam je želudac prazan. Kada nedostaje ljudske ljubavi, još smo gladniji i nemirniji. Sjetimo se nemira kad smo u svađi s nekim. Tad nam i dobra hrana loše sjeda.

Ta emocionalna glad još je dublja, pa je i nemir dublji.

Ali najdublja glad je ona našeg duha – i zato je tu i najdublji nemir.

Ako netko više ne razumije riječ duh, razumjet će kada kažemo: svijest, savjest, slobodna volja, istina, pravda, smisao, dobro i zlo – sve to pripada domeni duha i nadilazi materiju.

Time također nadilazi i sferu znanosti, pa tako nijedna znanost ne može dokazati da je nešto dobro ili zlo, niti mi dati odgovor na pitanje: zašto živim?

Krist se rodio da bi utažio našu najdublju glad

Zanimljivo, rodio se u Betlehemu, kako je prorečeno u Starom zavjetu.

Betlehem na hebrejskom znači Kuća kruha, a na aramejskom Kuća mesa (Isus je govorio na aramejskom, a molio na hebrejskom). Sjetimo se i Isusovih riječi: „Kruh koji ću ja dati, meso je moje – za život svijeta“ (Iv 6,51).

Njegove riječi, život, smrt i uskrsnuće pokazuju na nebesku stvarnost za kojom gladuje svaki čovjek. Jedna crkvena mladenačka pjesma kaže: „Gladni smo samo neba, kruha nebeskog, zemlja nema sve što nam treba, siti smo prolaznog“.

Sućut i ljubav koju je Isus propovijedao i iskazao u agoniji umiranja prema onima koji su ga mučili, nikako ne mogu biti samo neka zemaljska stvarnost. One nam pokazuju ono jedino što nije isprazno, raspadljivo, prolazno – ono što u vjeri zovemo Nebom.

U Kristu je Nebo sišlo na zemlju

Božić je sladak i divan, ali nas i snažno zove na obraćenje. Na promjenu smjera i mentaliteta. Na povratak Bogu. Smislu.

Svesti život samo na ovaj svijet, na politiku, materiju, novac, sekularnost, tjelesno uživanje, ubacivanje u usta i izbacivanje na određeno mjesto, posjedovanje – doista je apsurdno i nepodnošljivo.

Krist je došao nahraniti najdublju glad i donijeti najdublji mir.

Najdublji nemir povezan je s krivnjom. To je kao svađa, ali puno dublje. To je svađa sa samom stvarnošću.

Krivnja curi iz duha, ali kapa i po psihi, a tako i po tijelu. Svi ljudi na svijetu, svjesno ili nesvjesno, imaju iskustvo krivnje. Krivnja traži razrješenje. Ako se ne razriješi postaje otrov koji može odvesti u očaj.

Pred kime to osjećam krivnju?

Zašto u mojoj nutrini, osim moje volje, postoji još jedna volja? Zašto su te dvije volje u sukobu?

Sveti Pavao je napisao: „Znam što je dobro, a nameće mi se zlo“. Svi imamo to iskustvo.

Pokušavanje razrješenja krivnje može ići u lošem ili dobrom smjeru. Loše je ako je čovjek potisne, skrivajući se od Boga i od ljudi, pa se tako na kraju sakrijemo i sami sebi. Tada živimo izvan stvarnosti, sudeći bližnje i smatrajući sebe pravednicima.

To je dovelo do najgorih zločina u uvjerenju da se čini pravda, a u svakodnevnici dovodi do toga da živimo ogorčeni i osamljeni.

Jedino dobro što možemo učiniti s krivnjom jest da ona postane kajanje.

Kao što svi ljudi na ovom svijetu pred Bogom skrivenim u sebi, osjećaju krivnju, tako isto svi ljudi na ovom svijetu mogu kušati da iz istog izvora dolazi oproštenje i milosrđe. Iskustvo Božjeg milosrđa donosi čovjeku najdublji mir.

Od racionaliziranja krivnje, samoopravdavanja i optuživanja nema nam ni kruha ni mira.

Nedostaje nam mira jer nam nedostaje kajanja

Svijet je pun svega, a najmanje kajanja. Zato nedostaje i mira. Tko se kaje za svoje grijehe? Svi se srdimo na druge. Kritiziramo. Grizemo. Vičemo. Tužimo se. Komentiramo i komentiramo. Pišemo tužbe i žalbe.

Više ima sudskih sporova u Lijepoj našoj nego stanovnika. Nitko se ne kaje. Nitko ne traži smilovanje. Pomirenje.

O kako se lijepo kajanje slaže s mirom i radošću. Kajem se i radujem se.

Ne mogu se istinski radovati i imati duboki mir ako nemam raskajanosti. Ne mogu se kajati, a da to ne prijeđe u radost i mir.

O kad bih mogao postati kao malo dijete. Malešan. O kad bismo svi postali neznatni. O koliko bi nam velikih djela učinio Gospodin! Ubi nas naša veličina. Težina. Snaga.

Pokajmo se za grijehe! Pomirimo se s Bogom!

Vratimo se molitvi, iskrenosti. Pođimo u Betlehem kruhu živome – tijelu Kristovu – nebeskoj hrani. Ostavimo mudrolije i vratimo se mudrosti, poslušnosti Ocu nebeskom!

Oprostimo sve jedni drugima! Ne sudimo nikoga. Ne izrugujmo se nikome. Ne uzvisujmo se iznad nikoga. Tko se uzvisuje, bit će ponižen.

Zahvalimo Bogu za sve što smo primili u protekloj godini i molimo ga da nam upravlja korake u idućoj.

Uzdajmo se u Njega. Lud je čovjek koji se uzda u čovjeka. Sve prolazi, samo Bog ostaje. Krist je došao, kako su rekli proroci, i ponovno će doći, kako je sam obećao! Krist je pred vratima!

Nemojmo ga odbiti! Malen je i neznatan, ali On je Bog! Božić!