Prošle smo nedjelje slušali kako valja stalno moliti, a ove nas nedjelje Isus uči s kojim stavom trebamo pristupiti molitvi, piše svećenik Zagrebačke nadbiskupije na službi župnika Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud na svojoj web stranici u razmatranju nedjeljnih čitanja.

Farizejeva molitva

Farizejeva je molitva parodija psalama. Psalmi su biblijska škola molitve. U njima vidimo kako moli srce koje je po Božjoj mjeri (usp. 1 Sam 13,14), prema njima učimo oblikovati svoju molitvu. Zato svi svećenici i redovnici pet puta dnevno mole psalme. No, dok se u psalmima veliča i slavi Božje ime, farizej iz prispodobe u svojoj molitvi slavi sebe i svoja djela. Izvana sve radi ispravno: moli u Hramu, uspravno stoji i upire pogled prema nebu – sve kako je propisano. Iako se čini da zahvaljuje Bogu, on zapravo čestita samome sebi na vrlo dobru životu. Osim što ispunjava sve Božje zakone, čini se da taj naš farizej pomiče i granice svetosti: Zakon traži samo jedan post godišnje (usp. Lev 16,29), a on posti dva puta tjedno; Zakon traži desetinu od određenih namirnica (usp. Pnz 12,17), a on daje desetinu od svega. Taj farizej nije običan pravednik ili svetac, on je ultrasvetac!

Grčki nam izvornik otkriva još neke detalje: dio koji smo mi preveli riječima “u sebi molio” može se prevesti kao da je farizej “stajao i sam se sebi molio”. Upotrebljava se refleksivni glagol, što znači da se farizej nije obraćao drugome, nego sebi. Njegova je molitva monolog. Došao je u Hram pokloniti se sebi, zadovoljiti ego utvrđivanjem svojega uvjerenja da je dobar i pravedan.

Druga mu je pogreška to što se odvaja od ostatka naroda, što druge smatra nižima od sebe. Sama riječ “farizej” doslovno znači “odvojen”: farizeji su se smatrali skupinom svetaca koji služe Bogu i drže se podalje od bezbožnoga naroda. No biblijski se junaci nisu tako ponašali. Kada je Bog naumio uništiti Sodomu i Gomoru, Abraham je molio za milost (usp. Post 18,22); kada je trebalo istrijebiti Izraela, Mojsije je molio za milost (usp. Post 32,11); David je također molio za svoj narod (usp. 2 Sam 24,17). Biblijski se pravednici ne odvajaju od svoje braće, nego osjećaju njihovu patnju i tugu, dijele njihove radosti i snove, te pred Bogom mole za milost.

Možemo samo umišljati da smo pravedni, pobožni i dobri.

Glavna je motivacija u pozadini farizejeva ponašanja želja za spasenjem – želja koju svatko od nas nosi u sebi. On je svjestan propadljivosti svijeta i želi zaraditi vječni život. Problem je što je to nemoguće: koliko god se čovjek trudio, vječni život ne može zaraditi. Mi smo za to nesposobni. Svatko je od nas slab i rob je grijeha. Možemo samo umišljati da smo pravedni, pobožni i dobri. To je također jedan od razloga zašto su se farizeji odvajali: drugi su ih ljudi podsjećali na njihove slabosti i skrivene, duboke čežnje njihove grešne naravi. Farizej je uistinu bio grabežljiv, nepravedan i bludnik, ali na kraju krajeva, svaki je čovjek takav u svome srcu – barem na području svojih želja i čežnji. Nitko za sebe ne može reći da je pravedan (usp. Rim 3,10), no ima puno onih koji se drže pravednima, koji si ne žele priznati vlastitu grešnost. Zato takvi, kako bi umirili savjest i uvjerili se u svoju svetost, moraju biti glasni u osudi onih čiji su grijesi vidljivi.

Carinikova molitva

S druge strane, carinik naizgled sve radi krivo. Ne poštuje Zakon, u Hramu stoji na krivom mjestu, ima pogrešan položaj ruku i tijela. Čak i ne moli, jer smatra da nema pravo na to: on jednostavno “govori”, iskren je, svjestan svoje situacije i stanja. I upravo je to ono što kod Boga prolazi, takvima je Isus došao! Tko je zdrav ne treba liječnika (usp. Mk 2,17), tko je svet ne treba spasitelja.

Bogu nije važna izvanjska disciplina, nego stav srca.

Mi smo navikli slušati o farizejima kao licemjerima, no u ono vrijeme oni su bili krema vjerskog i građanskog društva. Zato je ova prispodoba posebno šokantna. Cjelokupno je onodobno vjersko društvo bilo ustrojeno na principu obdržavanja Zakona: što više pravila poštuješ, to si bolji vjernik. Isus tu sliku ruši. Bogu nije važna izvanjska disciplina, nego stav srca. Naravno, to ne znači da se treba raspustiti: svim se silama trebamo kloniti grijeha, jer grijeh ubija. No ostaje činjenica da često u tome ne uspijevamo. Možemo se samo pretvarati i lagati sebi i drugima da smo pravednici, da vodimo dobar život. Sveti Ivan Bosco, koji je za života promijenio izgled cijele Crkve, pred kraj se svog životnog puta žalio: “Da sam se barem više pouzdavao u Boga, koliko sam toga mogao učiniti!” A mi smo ponosni na sebe i mislimo da smo dobri vjernici jer nikoga nismo ubili! (Zasad.)

Zato ne očajavajmo, nego stalno dolazimo Bogu!

Ohola se savjest uznosi svojom svetošću, a skrupulozna savjest jadikuje nad svojom grešnošću. Ali onaj tko je upoznao Božje milosrđe, taj se raduje usprkos svojim grijesima. Zna da je jadan i nikakav i rob svoga tijela, no također zna da je Božja ljubav veća od svega toga. Mi ne možemo ništa učiniti da tu ljubav umanjimo ili uvećamo jer je ona već beskrajno velika. Zato ne očajavajmo, nego stalno dolazimo Bogu! Što smo gori, tim više. Mnogo sam puta čuo da netko nije dugo došao u crkvu zato što je sagriješio pa ga je bilo sram u tom stanju moliti. Kako đavao lako prodaje svoje finte! Evanđelje nam danas govori da pred Bogom nitko nije pravedan, ali da nitko nije ni odbačen. To bi možda trebalo napisati iznad ulaza u svaku crkvu. Vjerujem da bi se onda mnogi zamislili.

Zaključak

Jedna pjesma kaže: “Kad bi znao koliko te ljubim, ne bi gledao svoje rane i boli; gledao bi samo moju ljubav, koja bi te liječila.” Bog je središte naše vjere i našega života, a ne naši grijesi ili kreposti, usponi ili padovi, problemi ili uspjesi. Psalmisti veličaju i slave Boga: on je uvijek u središtu i njihova je glavna tema. Probajmo i mi tako oblikovati svoju molitvu. Umjesto iznošenja problema i ispričavanja za grijehe, možda bismo češće trebali veličati Boga, razmišljati o njegovoj ljubavi, slavi, veličini… Božja je blizina i njegova ljubav ono što nas ozdravlja i opravdava.