Svakodnevno donosimo neke odluke. No, ponekad te odluke znaju biti teške naročito onda kada nešto kupujemo. Promislite o tome kakve ste teške odluke nedavno morali donijeti? Ako ste u potrazi za automobilom, dobro ćete proučiti i istražiti sve moguće oglase, a onda i obaviti detaljan pregled prije nego odlučite dati veću svotu novca. No, čini mi se, kako ni tada ne možete biti sigurni da ste kupili onaj pravi. Nikada ne možete biti sigurni da će automobil, računalo ili kuća koju kupite zadovoljiti tvrdnje prodavača, ali mi tu ne možemo puno učiniti. Kao i svi ostali, uložit ćemo novac u neku investiciju i nadati se najboljem. No, trebamo li takvim stavom ići i prema onom najvećem pitanju čovječanstva: Ima li života nakon smrti? Trebam li živjeti možda po principu Pascalove oklade koja kaže da je razumno kladiti se da Bog postoji ili pak imam neku sigurnost da se ne moram kladiti? Danas se možda mnogi muče s tim pitanjem postoji li zagrobni život. Koliki ljudi danas dovode u pitanje takav život. Mnogima se to čini nemogućim, mnogi nemaju vjere kako kaže apostol Pavao u drugom čitanju. I danas postoje oni koji će s podsmjehom govoriti o uskrsnuću.

Takvoga su stava bili i saduceji koji su ismijavali ovu ideju. Štoviše, željeli su prikazati da takva ideja nema smisla, da je besmisleno vjerovati u zagrobni život. Izazvali su Isusa samo kako bi svojim mudrovanjem pokazali besmisao takvoga vjerovanja. No, može li se čovjek nadmudrivati s Bogom? Možda je to ono što čovjek današnjice često čini. Što Bog čini u takvim situacijama kada se nadmudrujemo s njime? Vidimo u današnjem evanđelju kako Bog na još mudriji način ukazuje čovjeku stvarnost da ipak ne znamo sve. Još je nešto ključno u ovom događaju koji Luka nije zabilježio, ali vidimo kod Mateja gdje Isus govori saducejima da su u zabludi jer ne poznaju Pisma ni Božju silu. Evo nam razloga zbog čega saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće. Oni nisu vjerovali u Božju moć. Nisu razumjeli kako bi Bog mogao vratiti u život srce koje više ne kuca. Kao da nisu bili prisutni onoga dana kada je Isus uskrisio Lazara. Ma, ako i nisu bili prisutni, sigurno su čuli za taj događaj. Ipak, kao i većina skeptika tako su i oni odlučili vjerovati u ono što žele vjerovati. Nikakav dokaz im ne bi mogao promijeniti njihov tvrdoglav stav.

Nije li to ono što i danas susrećemo. Kakva god čuda vidjeli, štogod da se dogodi izvanredno, pa i da netko od mrtvih ustane, kako govori Isus u jednoj svojoj paraboli, oni ne bi povjerovali, jer su već donijeli odluku u što će vjerovati. Možda smo ponekad i mi imali takav pristup Bogu? Možda nemamo problem vjerovati da Bog može i hoće uskrisiti mrtve, ali se možda borimo s time da povjerujemo kako voda krštenja briše istočni grijeh. Možda nam je teško povjerovati u snagu sakramenta ispovijedi gdje Bog oprašta grijehe. Možda je tako teško vjerovati u Isusovu stvarnu prisutnost u komadu kruha i vina.

Sve su to naše duhovne bitke s kojima se suočavamo. No, treba znati da Isus koji je pretvorio vodu u vino jednako tako može po svome Duhu koristiti vodu krštenja da obriše istočni grijeh. Kao što je nekoć umnožio pet kruhova da nahrani pet tisuća ljudi, jednako tako može učiniti da kruh i vino postanu njegovo tijelo i krv. Prema tome, prva misao današnjeg evanđelja je da vjerujemo u Božju silu. To nas vodi prema drugoj misli koja kaže da možemo vjerovati njegovoj riječi. To je bilo drugo što su saduceji odbili učiniti. Isus kao da ih izaziva i provokativno pita: Zar ne čitate Pisma? Vrlo je jasno napisano da naš Bog nije bog mrtvih, već Bog živih. Pismo kaže da se Bog objavio s riječima: Ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. On nije rekao: Ja sam bio njihov Bog. To znači da Abraham, Izak i Jakov nastavljaju živjeti iako je njihovo tijelo položeno u grob. Njihova duša nastavlja živjeti.

Tu vidimo kako nas Isus uči da je svaka riječ u Svetom pismu važna. Ako smo nemarni u proučavanju Svetoga pisma, onda ćemo propustiti ključne stvari koje nam Bog želi dati. Prema tome, danas tražimo od Gospodina taj dar vjere da možemo vjerovati u njegovu silu koja mrtve podiže na život te da možemo vjerovati u njegovu riječ. Božja riječ nikada ne vara. On je vjeran svojim obećanjima, a tebi i meni je obećao da ćemo biti jednaki anđelima i da smo njegova djeca. U nebu mi nećemo biti turisti. To će mjesto biti zauvijek naš dom. Naša maštanja mogla bi u nama izazvati mnoštvo pitanja o tome kako će to biti, što ćemo raditi, hoće li tamo biti dosadno… No, nebo je, kaže papa Franjo, vječni susret s Gospodinom gdje je vječna sreća, a Isus je onaj koji sada moli za tebe i za mene pripravljajući nam stan vječnog života. To znači da se mi ne trebamo kladiti po principu Pascalove oklade, već mi imamo sigurnost da je vječnost ona koju nam Bog priređuje.