Svakodnevna gesta kršćana je činjenje znaka križa na vlastitom tijelu, stavljanje cijelog sebe pod zaštitu Kristovog znaka spasenja.

Najčešće se prekrižimo prije i poslije molitve, ujutro i navečer, prije i poslije jela, prije i poslije rada te kao znak povjeravanja bilo kojeg posla, radnje ili djela Bogu. Kako je došlo do običaja znamenovanja znakom križa?

Križ kao znak spasenja

Smrt razapinjanjem na križ bila je najbolnija, najgora i najsramotnija smrt koju je jedan Židov mogao zamisliti. Nakon što je Isus razapet na križ, umro i treći dan uskrsnuo, njegovi su učenici počeli gledati na križ kao na izvor života i spasenja.

Ono što je bilo sredstvo mučenja postalo je znak vječnoga spasenja.

Iako nam je to danas toliko uobičajeno da o tome i ne razmišljamo, u početku je to bio znak povjerenja u Božje tajanstvene putove.

Isusovi su učenici shvatili da križ nije bio samo Isusovo „prijestolje”, već da je kao znak spasenja naviješten već u Starom zavjetu: Knjiga Postanka smješta stablo života u Rajski vrt. Preko stabla spoznaje dobra i zla je smrt ušla u Božje stvaranje, a preko stabla križa ponovno zadobivamo život.

ilustracija/ Foto: Canva

Biblijski korijeni

Strogo govoreći, u Bibliji ne postoji uputa koja bi nalagala kršćanima da čine znak veliki križa na svojem tijelu, no postoje brojni biblijski odlomci koje govore o prihvaćanju križa koji je znak spasenja.

Sam Gospodin rekao je: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16, 24)

Sveti Ivan u Knjizi Otkrivenja bilježi kako će kršćani biti obilježeni posebnim znakom na čelu: „I zapovjeđeno im je da ne naude travi zemaljskoj nit ikojem zelenilu nit ikojem stablu, nego samo ljudima koji nemaju pečata Božjega na čelu.” (Otk  9, 4).

U sličnom, mnogo starijem odlomku iz Knjige proroka Ezekiela, Bog kaže: „Prođi gradom Jeruzalemom i znakom tau obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine!” (Ez 9, 4).

Taj znak je bio grčko slovo tau (odnosno slovo T), koje su prvi kršćani počeli povezivati ​​sa znakom križa.

Sveti Pavao često je u svojim poslanicama pisao o Kristovu križu i o tome kako je on postao simbol slave: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.“ (Gal 6, 14).

„Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.“ (1 Kor 1, 18)

Prva Crkva

Imajući na umu tu biblijsku pozadinu, ne čudi što su rani kršćani isprva znak križa činili na čelu.

Tertulijan je u 2. stoljeću zapisao: Mi kršćani svoja čela obilježavamo znakom križa.

Postupno se ova gesta pri činjenju znaka križa proširila, sve dok naposljetku nije prerastala u mnogo širu gestu koja obuhvaća glavu, ramena i prsa – kao da se odijevamo u križ ili kao da nas on grli.

Iako Biblija izričito ne nalaže kršćanima činjenje znaka križa, riječ je o običaju koji se razvio tijekom prvih stoljeća Crkve i ima biblijske temelje, što ga čini snažnom tradicijom u svakodnevici kršćana, piše Aleteia.