Konvoj "Bijeli put" uspio je; probio se do Nove Bile i Bosne Srebrene, do tog najugroženijeg dijela hrvatskog naroda i prostora. Ti veličanstveni ratnici bez oružja, poput Ante Vlaića, prošavši istinsku kalvariju donijeli su tom dijelu našeg naroda pomoć, ali i novu nadu u budućnost i opstojnost.
Za povijest hrvatskog naroda jednog će se dana pokazati da prolazak konvoja bio značajniji od prolaza neke oklopne bojne. Taj dar ljudskosti, u kojem će Ante Vlaić uvijek imati posebno i sveto mjesto, ostat će vječno zapamćen, jer na bojišnici humanosti jednog naroda nema poraza; takve su pobjede vječne! Ovakve žrtve na bijelim putovima obnašaju odgovornost svakog od nas: odgovornost pred sobom, odgovornost pred poviješću i narodom, odgovornost pred ljudima, poput Ante, koji su padali na tim putovima, kao i odgovornost pred opstojnosti i budućnosti, slobodi, pravdi i sreći hrvatskog naroda.
Upravo ta odgovornost potiče me da i sa ovog mjesta uputim još jedan poziv bosanskim muslimanima, da zaustave nesmiljene napade na hrvatske dijelove središnje Bosne, pozivam ih da se okrenu budućnosti i miru, suradnji, te borbi za sve ono što nam je zajedničko, i zajedničkoj borbi protiv svega onoga što nam prijeti, što nam je strano. A to i jest osnovni smisao i cilj mirovne inicijative našeg predsjednika dr. Franje Tuđmana. Izražavajući u ime Predsjednika Republike i u svoje osobno ime sućut najbližima i duboko štovanje djelu i činu Ante Vlaića.
Ovim riječima oprostio se od heroja Domovinskog rata Ante Vlaića na današnji dan 1993. na zagrebačkom Mirogoju Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. Ante Vlaić bio je među herojima koji su 1993. godine izgladnjelim Hrvatima u Lašvansku dolinu, humanitarnim konvojem “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” nosili hranu i lijekove. Poginuo je 22. prosinca 1993. kada su Bošnjaci u Gornjem Vakufu napali konvoj koji se vraćao u Hrvatsku.
Rođen 6. studenoga 1934. godine u Kaočinama kraj Drniša. Odrastao je kao drugi od petero djece u obitelji Mate i Mare uz braću Marka i Jakova te sestre Mariju i Milicu. Otac mu bio rudar, a mati kućanica. Osnovnu je školu završio u Kaočinama, a srednju (tehničku) u Zagrebu. Zanimanjem je bio automehaničar, uposlen u ZET-u. Predan obitelji, silno je volio svoje unuke, a sa sinom Tomislavom je igrao šah. Dobrodušan i iznad svega pošten, volio je ljude; kuća im je uvijek bila puna društva.
Uživao je voziti autobuse i kamione, volio je prirodu, osobito je uživao na Velebitu i na moru. Njegovo ubojstvo potreslo je cijelu Hrvatsku, a na sprovodu se okupilo silno mnoštvo. Pored ostalih na njemu je govorio i fra Bonaventura Duda: Svaki je sprovod događaj tuge i žalosti, događaj bolnoga rastanka i nenadoknadiva zemaljskoga gubitka, a sprovod u božićno vrijeme, kao da djeluje još tužnije i žalosnije, gubitak je još bolniji. Ali u ovom sprovodu gospodina Ante Vlaića ima nešto lijepo, sveto, ohrabrujuće, rekli bismo: bijelo. Naš je pokojnik poginuo kao žrtva ljubavi na bijelom putu prema Novoj Biloj, poginuo je čak izvršivši svoj zavjet ljubavi, pošto je ostvario duboku želju srca, da pomogne tolikoj braći i sestrama u krajnjoj nevolji života. Izgubio je, dakle, život u službi bližnjeg. Dok nad ovim grobom čujemo riječ božanskog učitelja i Spasitelja Isusa Krista u kojega je Ante snažnom dušom vjerovao: “Od ove ljubavi nitko nema veće, nego da tko život položi za onoga koga ljubi”. To Gospodin Isus reče o samom sebi, jer je umro na križu iz ljubavi prema nama, ali u tu bijelu haljinu okrvavljenu, doduše, od ljubavi zaogrnuo je Isus i našega
Antu, jer je i on, Ante Vlaić, život svoj položio za one koje je ljubio. Ima, dakle, nešto Isusovo u ovoj smrti, ovom grobu, ovoj ljubavi! Stoga progovaram nad ovim grobom riječ vjere, slovo nade, pohvalu ljubavi i himnu života. Naš je pokojnik vjerovao u vječni život. Toliko je puta u nedjeljnoj misi sa svima vjernicima iskazivao svoje uvjerenje: “vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni”. I baš stoga, što je vjerovao u život vječni, cijenio je toliko i život bližnjih.
Kad je oglašen Bijeli put za Novu Bilu, on se sam prijavio. Drage volje podržavan od svojih da pođe na put dobrote, ljubavi i mira. Pošao je svjesno, makar je znao da na tom bijelom putu sa svih strana vreba crna smrt, učinio je to iskazujući svoj temeljni identitet: bio je čovjek, bio je kršćanin. Bio je čovjek mudar, pa je znao mudro založiti svoj život! Bio je čovjek hrabar, pa je umio riskirati ondje, gdje se u svakom slučaju dobiva; pao ili ostao! Vjerovao je i znao da mu život, ako se i prekine na ovoj zemlji ne propada, jer je vjerovao u nepropadljiv život… Hvala ti, gospodine Ante Vlaiću, za ovaj testamenat ljubavi koji si potpisao svojom krvlju. Isus je, vjerujem, na te ponosan, stoga neka i tvoji budu na te ponosni, ti si naš ponos, hvala ti! Vjerujemo, da te na kraju tvoga bijeloga puta dočekao On, Krist Isus, koji za sebe reče: “Ja sam put, istina i život!” Onaj Isus, koji u apokalipsi reče: “Pobjednik će biti odjeven u bijele haljine i ne ću izbrisati ime njegovo iz knjige života.”
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.