Nakon što je 22. srpnja 1995. potpisan Splitski sporazum o suradnji Armije BiH na čijim su krilima izvedene operacije „Ljeto-95“ i „Oluja“ vojno-politička situacija zahtijevala je daljnje napore u svrhu postizanja mira u Bosni i Hercegovini, a do kojeg se mislilo doći pobjedom nad Vojskom Republike Srpske.

Situacija na bojištu u BiH nikako nije mirovala nakon „Oluje“, štoviše snage bosanskohercegovačkih Srba u više su pravaca pokušavale protuudare, a najjači i najuspješniji njihov napad dogodio se sredinom kolovoza prema Bosanskom Grahovu kada je velike gubitke doživjela 141. splitska brigada. Ipak u protunapadu hrvatske snage su vratile izgubljene položaje te utvrdile crtu obrane. Iako su hrvatske snage mogle u tom protunapadu doći skroz do Drvara zbog operativno-taktičkih razloga to nije učinjeno.

FOTO: Ante Gotovina: “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO” (1996.)

General Ademi piše: “Nismo ušli u dolinu jer bi naše snage bile u nepovoljnom položaju, pa smo zauzeli sve kote iznad Drvara i pod paljbom držali cijelu dolinu i dolinu rijeke Unca.”

Na području Glamoča hrvatske snage bile su u nepovoljnijem položaju u podnožju planine Vitorog koja je bila ključ ostvarivanja daljnjih napredovanja na tom području stoga je odlučeno da se pokrene operacija u kojoj bi hrvatske snage ovladale prijevojem Oštrelj, Mliništem, Vitorogom i Mikocem, tako da te planine budu iza leđa hrvatskih snaga Krajem kolovoza započelo se sa
zapovjednim izviđanjima, a Gotovina je intenzivnije počeo održavati sastanke sa zapovjednicima postrojbi na terenu pripremajući ih za nešto veliko što je trebalo uslijediti.

Ova je operacija unikatna, takav oblik planiranja nije bio viđen ni u tijeku Domovinskog rata ni u svjetskim ratovima.

O planiranju operacije Ademi piše: “Izrada plana napadne operacije Maestral ubraja se u najviše razine planiranja vojnih operacija. Ova je operacija unikatna, takav oblik planiranja nije bio viđen ni u tijeku Domovinskog rata ni u svjetskim ratovima i zato smatram da je operacija Maestral moj vrhunac u planiranju operacija. Operacija je planirana tako da je izvode četiri borbena ešalona koji će funkcionirati kao ‘parni valjak’;. Prvi borbeni ešalon kreće naprijed u silovitom i munjevitom napadu i kao valjak krši otpor neprijatelja, lomi neprijateljske snage pred sobom, a nakon izvršenog zadatka povlači se iz borbe. ‘Parni valjak’ nastavlja naprijed tako što u borbu iz pokreta ulazi II. borbeni ešalon, koji lomi neprijateljske snage ne dajući im nikakvu šansu za organizaciju
obrane. Drugi borbeni ešalon izlazi iz borbe, a ‘parni valjak’; nastavlja naprijed uvođenjem III. borbenog ešalona, koji razbijenog neprijatelja gazi i goni pred sobom. ‘Parni valjak’ i dalje se kreće, a u borbu se uvodi i IV. borbeni ešalon, koji nastavlja iskorištavajući uspjeh I., II. i III. borbenog ešalona.”

Točno mjesec dana nakon završetka operacije „Oluja“ 8. rujna 1995. počela je operacija „Maestral“. To razdoblje bilo je prema pisanju generala Gotovine, dostatno za odmor i odgovarajuće pripreme za novi pokret snaga Zbornog područja Split. Udarna snaga bile su 4. i 7. gardijska brigada te 1. hrvatski gardijski zdrug, ali ne treba zanemariti ulogu niza drugih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske poput 81. virovitičke gardijske bojne koja je imala velike gubitke ili pak 7. domobranske pukovnije koja je izvršavala vrlo složene zadatke suočena s izazovima kakvima do tada, na domicilnom, dalmatinskom bojištu nije bila suočena. Slično je bilo i nizu drugih postrojbi – 112. zadarskoj brigadi ili 113. šibenskoj. Svaka od postrojbi koja je sudjelovala u ovoj operaciji zaslužuje pažnju i zasebnu emisiju no cilj je danas ipak dati opći pregled onoga što se dogodilo odnosno staviti naglasak na najvažnije elemente operacije.

Napad je na nekim dijelovima krenuo silovito i žestoko unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima, a na nekima nije niti krenuo, slično kao i u operaciji „Oluja“.
Potporu hrvatskim snagama davali su borbeni helikopteri MI-24. Jednog od njih tog prvog dana hrvatske su snage izgubile, pao je kada je prateći napredovanje 4. gardijske brigade oboren. Naime, dok su djelovali po neprijateljskim oklopno-mehaniziranim postrojbama, piloti su primijetili da je neprijatelj prema njima ispalio vođenu raketu Maljutku te su se, da bi izbjegli napad, spustili niže. Uspjeli su izbjeći raketni udar, međutim neprijatelj je na njih ispalio i drugu raketu te su bili prisiljeni spustiti se još niže. Helikopter je pritom udario u jednu uzvisinu i srušio se, ali obojica
su pilota izišli neozlijeđeni te su se sami spasili i izvukli iz neprijateljskog okruženja.

FOTO: Ante Gotovina: “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO” (1996.)

U prva tri dana operacije ostvareni su ključni preduvjeti za osvajanje gradova jer je ovladano dominantnim kotama. Hrvatske snage zauzele su važan planinski vrh Veliki Vitorog na 1906 metara nadmorske visine, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić Grada. Cijelo napredovanje pratio je NATO uz pomoć svojih bespilotnih letjelica, koje su letjele na visini do 200 metara, a dosezale su i do 2 metra dužine pa je hrvatska protuzračna obrana morala paziti da ih ne sruši. Tako je Amerika pomno pratila razvoj događaja i
ništa joj nije moglo promaknuti, a da je ustvari diktirala tempo dokazuje i razgovor generala Ademija s ministrom obrane Republike Hrvatske Gojkom Šuškom u večernjim satima 11. rujna.

Ameri su dali odobrenje za oslobođenje Šipova. Planirajte i oslobodite Šipovo.

Ademi piše: “U jednom trenutku u Rojsovu džipu zazvonio je ‘crni’ mobitel. Rojs je inače vozio veliki crveni Nissan Patrol i u njemu je imao mobitel za tajnu komunikaciju koji su nam dali Amerikanci. Razgovore preko toga mobitela, zbog kojeg je Rojs u autu morao imati i agregat za napajanje, neprijatelj nije mogao prisluškivati, ali su naše razgovore, vrlo vjerojatno, pratili Amerikanci. Rojs se javio na mobitel i pozdravio s ministrom obrane Gojkom Šuškom, a onda je ministar tražio da mu se ja javim. Javio sam se s obične linije i pozdravio ga riječima: ‘Izvolite, gospodine ministre’. Pitao me kako sam, kako mi je zdravlje i druga obična pitanja, a onda je rekao da prijeđemo na ‘crnu liniju’. Toga se razgovora i danas jako dobro sjećam. – Ademi, Ameri su dali odobrenje za oslobođenje Šipova. Planirajte i oslobodite Šipovo – rekao je kratko Šušak. – Na zapovijed, gospodine ministre! – bio sam i ja kratak, a onda sam ga upitao:- Gospodine ministre, a što ćemo s Jajcem? – Jajce nije u planu, ali ako se pruži prilika, oslobodite i Jajce. Ali vodite računa da se ne uklinite previše da ne bismo izgubili vojnike. O tome jako vodite računa – odgovorio je ministar.”

FOTO: Ante Gotovina: “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO” (1996.)

Ova naredba ministra Šuška izmijenila je dotadašnje planove no hrvatske snage imale su prostora za mijenjanje manevara te su 1. i 2. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane upućene prema Šipovu, a upravo su pripadnici „Bušića“ odnosno 1. brigade HVO-a u jutarnjim satima prvi ušli u Šipovo. Tog dana poginuo je jedan od najvećih heroja Domovinskog rata Ante Šaškor Brada iz Omiša, dozapovjednik 1. hrvatskog gardijskog zdruga. U eksploziji mine koja je usmrtila Šakora poginuo je i heroj Dario Tomašević, a više pripadnika zdruga izbačeno je iz stroja.

Ono što je za Oluju značila zastava nad Kninom, to je za Maestral značila zastava nad Jajcem.

Nakon oslobođenja Šipova u zapovjedništvu hrvatskih snaga koje se nalazilo u selu Vrba kod Glamoča zavladala je euforija, a pojedini zapovjednici su počeli nagovarati Gotovinu da preko doline rijeke Plive i Plivskih jezera pošalje vojsku prema Jajcu. Gotovina je to i prihvatio, ali je nakon intervencije generala Ademija ipak promijenio smjer napada te se umjesto dolinom Plive gdje je neprijatelj očekivao napad, krenulo na izvođenje oslobađanja Jajca preko planine Gorica. Stanko Sopta, zapovjednik 2. gardijske brigade HVO-a određen je za zapovjednika napada, a za
njegovog zamjenika imenovan je zapovjednik Specijalne policije HR-HB Mijo Jelić. Upravo su te dvije postrojbe bile nositeljice napada koji je idućeg dana, 13. rujna 1995. rezultirao oslobađanjem kraljevskog grada Jajca.

Do oslobođenja nije došlo lako jer su se neprijateljske snage dobro branile. No organiziranost hrvatskih snaga koje su već u jutarnjim satima formirale mostobran na rijeci Vrbas bila je na zavidnom nivou. Prodor prema Jajcu bio je strelovit i već u 15 sati grad je nakon 1049 dana oslobođen, a na tvrđavi se zavijorila zastava herceg-bosne. Bio je to trenutak koji je označio vrhunac operacije Maestral i možemo ga usporediti s hrvatskom zastavom na kninskoj tvrđavi. Ono što je za Oluju značila zastava nad Kninom, to je za Maestral značila zastava nad Jajcem. Do kraja dana
Sopta i Jelić su hrvatske snage predvodili sve do kanjona rijeke Ugar te se praktički spojili sa snagama 7. korpusa Armije BiH koje su tog dana oslobodile Donji Vakuf.

FOTO: Ante Gotovina: “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO” (1996.)

Dok su na istočnom pravcu napada hrvatske snage rasturale obranu Vojske Republike Srpske na zapadnom dijelu nije išlo tako glatko. Borbe oko Drvara bile su teške, a srpske snage slomljene su tek kada je 7. gardijska brigada priprijetila da će presjeći komunikaciju Drvar – Oštrelj i time ih dovesti u okruženje. Zato je u večernjim satima 13. rujna započela evakuacija neprijatelja iz Drvara, a 14. rujna u Drvar ulaze pripadnici 15. domobranske pukovnije dok ostatak hrvatskih snaga nastavlja gonjenje neprijatelja u pravcu Oštrelja odnosno Bosanskog Petrovca. Pritom su se događale pomalo nevjerojatne stvari, a jednu je u svojoj knjizi izdvojio i Ademi:

Eto, i to se događa u ratu!

“U tom gonjenju jedan je srpski tenkovski vod T-84 bio presječen te je ostao iza naših snaga. Tada se neprijateljski tenkisti odlučuju ubaciti na začelje naše elitne 126. domobranske pukovnije, koja je napredovala prema Oštrelju i Petrovcu. U jednom trenutku neprijateljski tenkovi počinju pretjecati našu kolonu, a zapovjednik srpskog voda tenkova, koji se vozio na otvorenom dijelu kupole sa šljemofonom na glavi, dolazi uz bok našeg tenka na kojem je bio zapovjednik 126. domobranske pukovnije pukovnik Ante Podrug. I s dalmatinskim naglaskom pita pukovnika Podruga: Zapovjedniče, imaš cigaru? Misleći da su to tenkovi 7. gardijske brigade, Ante vadi cigaretu, pali je i dodaje srpskom tenkistu. Ovaj uzme i kaže: – Fala lipa, zapovjedniče! Nakon toga dodaje ‘gas do daske’ i pretječe cijelu našu kolonu. Tada naši primjećuju da ti tenkovi na zadnjem dijelu imaju oznaku ‘četiri S’, te pukovnik Podrug zapovijeda da se otvori vatra po njima. No, naši tenkovi nisu mogli djelovati jer je postojala opasnost da u toj vatri budu pogođeni naši kamioni s vojnicima. Neprijateljski tenkovi na jednom zavoju izlaze iz kolone i punim gasom odjure prema Oštrelju. Iako je zapovjednik Operativne grupe Zapad (op. a. Mladen Fuzul) na vrijeme bio upozoren, neprijateljska kolona ipak se uspijeva provući kroz borbeni raspored 112. pješačke brigade HV-a i odlazi prema Petrovcu. Eto, i to se događa u ratu.”

Kraj operacije Maestral obilježio je tragičan sukob 7. gardijske brigade i 5. korpusa Armije BiH kod prijevoja Oštrelj. Naime zbog nekoordiniranosti došlo je do ozbiljne bitke zadnjeg dana operacije 15. rujna. Poginulih je bilo na obje strane, a pukom srećom izbjegnut je sukob još većih razmjera. General Ademi piše:

“Ubrzo stižemo na prijevoj Oštrelj. U neposrednoj blizini izviđačka satnija 7. gardijske brigade vodila je žestoke borbe, meci su fijukali na sve strane. Stupili smo u fizički kontakt sa zapovjednikom 2. bojne 7. gardijske brigade pukovnikom Brankom Predragovićem, koji nas je informirao da iz pravca Bosanskog Petrovca prema prijevoju napadaju neprijateljske srpske snage. Barem se tako u početku mislilo. Pume uspijevaju odbiti napad, a onda zapovjednik koji je zaustavio taj prodor javlja Predragoviću da vojnici s kojima su bili u borbi nisu srpski vojnici, nego da su to vojnici Armije BiH te da na kapi imaju ljiljan. Odmah sam zapovjedio Predragoviću da zaustavi borbu, potom uspostavljamo kontakt za zapovjednikom 5. korpusa Armije BiH Atifom Dudakovićem te mu kažem da zaustavi napad. Učinio je to odmah te nas pozvao u svoje zapovjedništvo u Bosanskom Petrovcu. Brigadir Rojs, brigadir Jeričević, stožerni brigadir Krstičević, pukovnik Predragović i ja terencem se lagano spuštamo prema Petrovcu. Ispod prijevoja Oštrelja vidimo sedmoricu mrtvih vojnika 5. korpusa, ležali su s lijeve i desne strane ceste. No, u toj borbi i mi smo izgubili četiri viteza 7. gardijske brigade HV-a, četiri izviđača izviđačke satnije. Bili su to Vlado Bukal, Viktor Kaurin, Goran Mikočević i Vladimir Vujec.”

Za osam dana napadajne operacije oslobođeno je oko 100 kilometara područja po širini, 25 kilometara po dubini, odnosno oslobođeno je područja ukupne površine 2 500 četvornih kilometara čak pet puta više nego u operaciji „Bljesak“.

FOTO: Ante Gotovina: “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO” (1996.)

U napadajnoj operaciji Maestral Hrvatske snage su oslobodile tri velika grada – Šipovo, Jajce i Drvar. Oslobođena su i dva najvažnija planinska prijevoja na putovima koji od Banje Luke vode k moru – Oštrelj i Mlinište, kao i planine Vitorog, Demirovac, Jastrebnjak, Klekovaču itd. Snage 2. Krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske potpuno su bile razbijene i prvi put su se ispred
Hrvatskih snaga našle razbijene neprijateljske snage na najužem području, širine svega 40 km između rijeke Sane i rijeke Ugar. Za osam dana napadajne operacije oslobođeno je oko 100 kilometara područja po širini, 25 kilometara po dubini, odnosno oslobođeno je područja ukupne površine 2 500 četvornih kilometara čak pet puta više nego u operaciji „Bljesak“.