Tijekom travnja 1992. godine odigrala se jedna od ključnih bitaka Domovinskog rata – bitka za Stolove. Ta točka između Stoca i Neuma pokazala se ključnom za oslobađanje juga Hrvatske.

Napad koji su ondje srpske snage pokrenule s ciljem presijecanja Hrvatske i izbijanja u dolinu Neretve na više pravaca odbijen je uz nemalu žrtvu.

Hrvatske snage tom su pobjedom oduzele inicijativu agresoru čime su stvoreni preduvjeti za postupno čišćenje i istjerivanje agresora s juga Hrvatske.

Ključna osoba za uspjeh hrvatskih snaga koje su obranile Metković, Ploče i Neum u travnju 1992. bio je general Janko Bobetko kojeg je predsjednik Franjo Tuđman 10. travnja imenovao zapovjednikom Južnog bojišta.

On je uspio u dolini Neretve ujediniti i uvezati Hrvatsku vojsku s Hrvatskim vijećem obrane, uspostaviti učinkovit sustav zapovijedanja, osamostaliti i poboljšati logističku opskrbu, uspostaviti sustav stalne popune i zamjene snaga na Južnom bojištu te na koncu pripremiti snage i planove te početi s oslobađanjem juga Hrvatske, uključujući i deblokadu Dubrovnika.

U knjizi „Sve moje bitke“ zapisao je:

Sada je nastupio onaj trenutak: što raditi dalje?

Neprijatelj je odbijen, mi smo određene ili glavne položaje zadržali.

Sada je ostalo dovlačenje novih snaga umjesto umornih i iscrpljenih – a bilo je i gubitaka. To je nakon ovakve operacije bilo normalna potreba i pojava, a ne stvar nekog velikog znanja.

Foto: privatna arhiva Vinka Paulića i Milana Rupčića

Budući da mi nismo imali tih snaga i nekakvih rezervi, morao sam iskoristiti predah i izvršiti pregrupiranje, dopunu naoružanjem, sistematiziranje svih tih potreba, raščlambu iskustava te sagledavanje slabih mjesta.

Valjalo je obaviti pripravu da ne bi došlo do ponovnog napada, jer neprijatelj je imao snaga po dubini, imao je rezerve i mogao se dosta brzo kretati, iako je pretrpio takve gubitke da se može reći kako je na tom glavnom cilju prelaska u napad i ostvarivanja svojih zadaća bio potučen uz nemale gubitke i prisiljen na povlačenje dijela svojih snaga, posebno specijalnih rezervi, u šire područje Čepikuća.

Tamo se pregrupirao i težište je preuzelo njegovo topništvo, koje ga je podržavalo i imalo takve pozicije na širem području Slanoga.

Bili smo pod stalnom vatrom.

Neprijatelj je svoj posao mogao relativno mirno obavljati. Postavljalo se daljnje pitanje, što raditi. Bilo je prijedloga u zapovjedništvu da se tu organiziramo, jasno, to znači ukopamo, privučemo naoružanje i djelujemo prema razvoju događaja. Za to je bilo određenih izgleda, ali nisu imali nikakve perspektive.

Znači, trebalo se odlučiti što dalje raditi, jer je svaki novi napad tražio i nove žrtve; neizvjesnosti je bilo previše.

Uvijek sam ocjenjivao da će se neprijatelj, stajanjem naših snaga, prebrzo spojiti sa snagama koje su već dolazile iz pravca Knina. Mislio sam na to, da on prebrzo ne izbije na rijeku Neretvu bočno, da se ne spoji sa snagama na desnoj i na lijevoj obali Neretve, pa da čitava zamisao ne padne u vodu.

Naše su snage bile odsječene, i mogućnosti za neku ozbiljniju napadnu, pa čak ni obrambenu operaciju, nisu davale ni prosječne šanse.

Razmišljajući o tim stvarima, znajući za neprijateljske gubitke i da mu je potrebno vrijeme za privlačenje i pregrupiranje snaga, razmišljao sam i donio odluku. Pitao sam se hoćemo li stići na vrijeme organizirati obranu, hoće li biti toliko organizirana i čvrsta da izdrži njihov žestok i organiziran udar.

Razmišljao sam koje su naše realne mogućnosti ako krenemo u napadna djelovanja, čime ćemo ovladati i jesmo li u stanju izvršiti zadatak ili ćemo doživjeti neuspjeh, što bi značilo ne male, nego krupne posljedice.

Poznavao sam situaciju, i nakon konzultacije s određenim ljudima, držao sam da je iznenađenje jedina mogućnost koja će mijenjati odnos snaga, za nas nepovoljan. Normalno da je trebalo određeno vrijeme da odlučim, da samo jednim smjelim iznenađenjem možemo postići rezultate. Odlučio sam se za napadnu operaciju.

Smatrajući da je napad najbolja obrana, general Bobetko odlučio se tako na razbijanje i potiskivanje neprijateljskih snaga prema jugu.

U prvoj fazi te operacije koja je trajala od 18. do 30. svibnja 1992. zadaća Hrvatske vojske bila je razbiti i potisnuti neprijatelja prema jugu, odbaciti ga od Pelješca te presjeći njemu vrlo bitnu komunikaciju Slano – Zavala i doći na povoljne položaje s kojih bi se moglo dalje napredovati prema Dubrovniku.

Nositeljice te operacije bile su 1. i 4. gardijska brigada kojima su iz pravca zapada pomagale 115. brigada Imotski i 116. brigada Metković te Mješoviti mornarički odred „Pelješac“, a iz pravca istoka odnosno juga 163. brigada Dubrovnik i druge dubrovačke postrojbe poput Specijalne policije „Grof“ i Odreda naoružanih brodova.

I dok je je 4. brigada išla obuhvatno po unutrašnjosti Hercegovinom uz Popovo polje, 1. brigada imala je zadatak napredovati priobaljem osvajajući visove i ćuke iznad mora.

Foto: privatna arhiva Vinka Paulića i Milana Rupčića

Tigrovi su vatreno krštenje na jugu Hrvatske imali tijekom travnja 1992. godine kada imaju i prve gubitke pri obrani visova na koje su se uspeli. Aklimatizacija na nove uvijete bila je teška jer doći sa zapadnoslavonskog, šumovitog bojišta, na kamen i krš dubrovačkog bojišta zahtjeva i dobru psihofizičku spremnost za najveće napore na koje nisu svi bili spremni.

Djelovanje minobacačkih granata bilo je potpuno drugačije na tom terenu i često je kamenje koje bi se raspršivalo pri eksploziji bilo ubojitije od gelera. Ipak 1. gardijska brigada uspješno je obavljala zadatak za zadatkom uvodeći polako svih svojih 6. bojni na prvu crtu iznad zaljeva Bistrina.

Napokon kada je sredinom svibnja stigla i posljednja, 1. bojna „Tigrova“, sve je bilo spremno za napad prema Slanom.

Tigrovi su se uspješno spojili sa snagama Mornaričkog odreda kod Stona te krenuli dalje put Dubrovnika. Istovremeno 4. brigada kreće u proboj kreće rubom Popova polja prema Ravnu i Zavali. U prva dva dana uspijevaju osloboditi nekoliko mjesta poput Turkovića, a da vam približimo kako je to izgledalo iz prve ruke donosimo sjećanje heroja 4. brigade Ante Čokolića:

„Kad smo oslobađali sela Turkovići i Spilje, u akciju nas je krenulo 14. Imali smo potporu tenka i posade TIGROVA.

Momci iz tenka mislili su da osim nas 14 kroz šumu s lijeve i s desne strane ide još najmanje 50 ljudi.

Kad smo oslobodili sela i rekli im da u šumi nije bilo nikoga od naših, zavladala je panika. Naravno da je nama to bilo smiješno. U svakom slučaju to su bili odlični momci i pohvala cijeloj posadi tenka. Nažalost, u toj akciji 20. svibnja 1992. poginuo je Veljko Zelić, momak koji je zadnji dan obrane Kruševa bio teško ranjen. Nije otišao u mirovinu, nego se brzo vratio u satniju kao ćukaš- prašinar. Počivaj snom pravednika Hrvatski viteže.

Laka ti bila Hrvatska zemlja za koju si dao svoj mladi život da. Kad smo ovladali selom Turkovići, u selo je ušao Golf II, od TIGROVA popriličnom brzinom. U zadnji tren sam vidio razvučene potezne mine preko ceste kojom je dolazio.

Bilo je desetak mina s razmakom od nekoliko metara.

Skočio sam ispred auta i u zadnji tren ga uspio zaustaviti da ne pokupi barem nekoliko njih.

U ovoj akciji smo zarobili kamion i njime smo se vraćali u bazu u Hutovo. Kad smo došli na dio ceste koji se vidio iz sela Vela Granica i koji je imao nekoliko velikih zavoja na kojima smo morali usporiti, četnički tenk nas je gađao neposredno. Po sjećanju, rekao bih da je udaljenost od tenka do nas bila nešto više od kilometra.

Gađao nas je triput, svaki put kad bismo morali usporiti zbog oštrih zavoja. Granate su sva tri puta pogodile u brdo iza nas. Koliko su bile blizu pogotka u kamion ne znam, ali čuo oštar zvuk granate, a osjećaj nije bio nimalo ugodan. Gospe draga, hvala ti, ni ovo nije bio MOJ DAN.“

Iz riječi Ante Čokolića vidimo da su 1. i 4. brigada zajedno djelovale i jedna drugu pomagale što se očitovalo uspješnim izvođenjem akcije no ona je imala itekako teških trenutaka koji su mogli sve odnijeti u krivom smjeru.

Za „Tigrove“ je velik izazov predstavljalo Slano koje je pod okupacijom srpsko-crnogorskog agresora od 4. listopada 1991. godine, a njegovim zauzećem bila je prekinuta komunikacija Split – Dubrovnik.

Oslobođenje Slanog za generala Bobetka bio je važan dio „šahovske partije“ za deblokadu Dubrovnika, a to je i naglasio u svojoj knjizi Sve moje bitke:

„Kada smo osjetili da se izvlače s drugog dijela bojišnice udarili smo našom glavninom i manevrom osvojili najjači stup njihove obrane; Čepikuće i Rudine.

Foto: privatna arhiva Vinka Paulića i Milana Rupčića

Usto, natjerali smo ih na izvlačenje njihovih snaga. Jasno, koliko su to mogli, jer ih je jačina našeg udara natjerala da za sobom ostave topove, opremu pa čak i topla jela. Na taj način stvorili smo uvjete da obuhvatom izbijemo u područje oko Slanog.

Za gotovo svaku kotu morali smo određivati posebnu taktiku.

Moram priznati da smo imali dosta muke da ih slomimo jer smo morali birati koju točku napasti kako bi se čitav njihov borbeni poredak mijenjao.“

Prateći napredovanje Hrvatske vojske u zaleđu, prvi su prema Slanom u noći s 20. na 21. svibnja krenuli pripadnici Odreda naoružanih brodova Dubrovnik iz svoje baze na otoku Jakljanu. Jedna grupa prebacila se brodovima u Slađenoviće te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta.

Nakon što su se u zoru sastali u hotelu Admiral, izravno su se sukobili s pripadnicima jugoarmije. U dokumentarnom filmu o deblokadi Dubrovnika sudionici te bitke prisjetili su se okršaja idućim riječima:

Bio je to prvi put da se kompletna postrojba našla na kopnu.

Mi nismo imali iskustva takvog djelovanja dok smo na moru bili svoj na svome.

Došlo je do bliskog okršaja, sreli smo se ubiti prsa o prsa. Njih je bilo 4-5 u parku, a mi smo bili s druge strane.

Počela je pucnjava, a oni su imali puškomitraljez koji nam je napravio najviše problema.

U mraku je nastao metež u kojem je došlo do povlačenja. Poginuo je Goran Gojković, koji je bio branitelj srpske nacionalnosti i cijelo vrijeme prije akcije govorio je „ako me uhvate ja ću se ubiti, neću im dopustiti da me uhvate“ i na kraju ima bit da je stvarno počinio suicid samo da ga ne zarobe.“

Osim poginulog Gojkovića bilo je više ranjenih, a među njima i Antonio Kusovac kojeg je neprijatelj zarobio. Pripadnici Odreda naoružanih brodova povukli su se u hotelsku zgradu dok su tijekom cijelog dana trajali topnički napadi hrvatskih snaga po mjestu.

Padom mraka uslijedilo je povlačenje prema svjetioniku Donji rt, gdje su se ukrcali u glisere i vratili u bazu na Jakljanu.

Dva dana kasnije u prazno i spaljeno Slano ušli su „Tigrovi“ no ni to nije bilo konačno oslobođenje jer su s okolnih brda Srbi i dalje nadzirali Slano te ključnu komunikaciju Slano – Zavala. Najdominantnija kota na tom potezu bilo je brdo Lisnik u čije su oslobađanje „Tigrovi“ krenuli  25. svibnja. Načelnik topništva 1. brigade Stjepan Gašljević ističe kako su Lisnik gađali s 11 različitih položaja neprestano dva sata kako bi ga uspjeli osloboditi.

U tome su uspjeli pripadnici bojne koje je predvodio Damir Tomljanović Gavran. Uskoro je uslijedio protunapad srpskih snaga 27. svibnja u kojem su život izgubili „Tigrovi“ Muhamed Ahmetović, Janez Cizl, Slobodan Gavrić, Ivica Gršić, Nenad Klaić, Ljudevit Ljubičić, Zoran Petrović te pripadnik 115. imotske brigade Hrvatske vojske Milan Mustapić.

Pored osam poginulih bilo je i 11 ranjenih no Lisnik je ostao u hrvatskim rukama što je bio ključ za konačno oslobađanje Zavale čime je okončana prva etapa oslobađanja juga Hrvatske. Ta prva etapa bila je vrlo teška i za 4. brigadu koja je u njoj izgubila neke od najvećih heroja.

Pri deblokadi Dubrovnika pripadnici 4. brigade imali su najviše problema prilikom borbi za selo Trebimlja, a ključ oslobađanja tog područja bilo je brdo Veliki Lisac. Njime je 21. svibnja 1992. ovladala 2. bojna 4. brigade predvođena zapovjednikom Zlatkom Roguljem uz pomoć izvidničkog voda kojeg je vodio heroj Franko Zagorčić, a paralelno s tom akcijom snage 1. bojne koje je vodio Andrija Bartulić ušle su u selo Trebimlja.

S obzirom da je Veliki Lisac dominantni objekt na tom području s kojeg se moglo u cijelosti nadzirati područje borbenih djelovanja, neprijateljska srpska vojska ubrzo je pokrenula protuudar. Unatoč djelovanju hrvatskog topništva neprijatelj je uspio u svojem naumu i vratio važnu kotu u svoje ruke.

Tih borbi u podcastu Gdje si bio ’91? prisjetio se Renato Mikelić:

Bio je miran dan, kao ono sve normalno, ništa se ne događa.

I u jednom trenu vidjeli smo da idu janjci i ovce prema nama. Tada je Ivica Lozina rekao – vidi ovaca, valjalo bi jedno janje uzeti.

Ja sam mu rekao da nećemo ništa dirati i zapovjedio sam vojsci da promatra lijevo i desno.

Nije prošlo 15 minuta kada smo uočili neprijateljskog vojnika koji je postavio mitraljez M-53 vjerujući da ćemo mi krenuti prema janjcima. Rekao sam svojem suborcu Kordiću da ćemo se postaviti sa snajperima, a kada kažem SAD izbrojati ćemo do tri i djelovati snajperskim plotunom. I zaista uspješno smo to riješili.

Naše snage tada prvi put kreću preko Popova polja, a ja sam navodio topničku vatru po Veljoj Međi, Dvrsnici i prostoru između.

Neprijatelj se dao u bijeg, a ja sam nastavio topništvo navoditi po cesti kojom su se povlačili. Topništvo 4. brigade odradilo je vrhunski posao. Međutim tada sam čuo da je ekipa koja je išla na Lisac stradala, da su Zagorčić i Lendić poginuli i Asanović me pozvao da dođem u Hutovo do zapovjedništva.

Nije se znalo što je s Ricom (op. a. Dean Miljak) međutim on se vratio živ. Taj čovjek je po Liscu navodio vatru dok je bio na njemu, sam po sebi je navodio topništvo koje je djelovalo s područja Stona.

Foto: privatna arhiva Vinka Paulića i Milana Rupčića

Zapovjednik 4. brigade Ivo Jelić nakon tjedan dana i sređivanja i osvježivanja hrvatskih snaga zapovjedio je novi napad na Veliki Lisac.

Ovog puta napad je obuhvaćao širi prostor te su razvučene snage 4. brigade žestokim udarom na više pravaca slomile otpor neprijatelja te 28. svibnja oslobodile Mali i Veliki Lisac kao i selo Trebimlja te Velju Među u kojoj je zarobljeno 16 neprijateljskih vojnika. Renato Mikelić prisjeća se:

„Željko Karoglan Apač i ja vodili smo vojsku sa zapadne strane, a Rico drugom stranom. Nosio sam crne kese za Zagorčića i Lendića, ali rekao sam ekipi – ne znam nosim li crne kese za njih ili za sebe. Treba se popest gore na Lisac… Apačeva satnija iz imotske bojne bila je odlična. Popeli smo se.

Djelovali smo „osom“ u zoru prema njihovom bunkeru i krenula je akcija.

U jednom trenu izmiješali smo se s njihovim snagama.

Jedna skupina prošla je meni iza leđa i ja sam ubiti bio okružen, nisam smio djelovati, pravio sam se mrtav i to je tako prošlo. Kada su se oni udaljili ja sam se pokrenuo i našao naše snage. Uspješno smo obavili posao, a obavili su ga i dečki koji su djelovali u podnožju Lisca prema Veljoj Međi.

Osvajanjem Lisca otvorila su se vrata juga.

Lisac je sa svojih 810 metara nadmorske visine bio toliko uvučen da praktički rješava sve i neprijatelj se morao udaljiti skroz do Osojnika.“

Osvajanje Lisca bio je ogroman uspjeh, no opuštanja nije bilo. Zbog prethodnog lošeg iskustva odmah se pristupilo utvrđivanju dostignutih položaja i pripremama za mogući protuudar.

Do protuudara ipak nije došlo jer se neprijatelj povukao u panici.

Zbog toga se Ivo Jelić odlučuje nastaviti napadna djelovanja kako bi neprijateljsku Vojsku Republike Srpske potisnuo na istočnu stranu Popova polja. Tako je 29. svibnja, unatoč teškim borbama prethodnog dana, 1. bojna potpuno oslobodila šire područje Trebimlja, a nakon toga i sela Vojeviće, Rupni Do i Cicrinu gdje je zarobila ogromne količine borbene tehnike koje je neprijatelj ostavljao u povlačenju.

U svojem napredovanju i gonjenju neprijatelja bojna je stigla pred selo Ravno, simbol stradanja Hrvata u istočnoj Hercegovini te se pred njim zaustavila u večernjim satima. Selo Ravno idućeg je dana oslobođeno, a snage 4. brigade oslobodile su i Čvaljinu, Dvrsnicu te okolne dominantne kote čime su u potpunosti ovladale zapadnim dijelom Popova polja.

Time su stvoreni preduvjeti za napredovanje prema Zavali u kojoj su se 1. i 4. brigada spojili 6. lipnja i time je pobjednički hod hrvatskih snaga u prvoj fazi operacije završen.

Ne smijemo zaboraviti da dok su gardijske brigade oslobađale prostor prema Dubrovniku, iz njega u napad kreće 163. brigada i to u više pravaca – prema Mokošici i na drugu stranu oslobađajući Brgat i Župu dubrovačku.

Nakon izlaska iz grada domaće snage u Lozici su se 28. svibnja 1992. spojile sa snagama 1. gardijske brigade.

Iako je time magistralni put prema Dubrovniku oslobođen, on nije bio u potpunosti deblokiran jer su srpske snage s okolnih uzvisina poput Golubovog kamena imale magistralu kao na dlanu.

Taj će problem biti riješen u srpnju 1991. operacijom upamćenom pod nazivom „Tigar“.