Danas, na Dan grada Zagreba, prisjećamo se uloge koju je hrvatska metropola imala u Domovinskom ratu.

Zagreb nije bio samo političko središte Hrvatske – sjedište zakonodavne i izvršne vlasti države koja se branila od velikosrpske agresije. Zagreb je bio i grad vojarni, mobilizacije, otpora, stradanja i ponosa. U njemu se nalazila najveća vojarna JNA u Hrvatskoj, koja će potom postati i najveća vojarna Hrvatske vojske. Zagreb je bio sjedište legendarnih Tigrova – ponosa Hrvatske i ponosa Zagreba.

Iz Zagreba je ustrojeno čak osam pričuvnih brigada, a sam grad bio je meta neprijateljskih napada i 1991. i 1995. godine.

Puno je priča o Zagrebu u Domovinskom ratu. Neke su dobro poznate, neke gotovo zaboravljene, a neke žive u sjećanjima ljudi koji su ih proživjeli. U današnjoj emisiji donosimo nekoliko takvih priča – malih ficleka, kak bi rekli Zagrepčanci – iz velike ratne povijesti grada kojem danas čestitamo njegov dan.

kralj Tomislav / Foto: Davor Puklavec/Pixsell

Prvi zagrebački ficlek ne vodi nas odmah u ratnu 1991., nego malo ranije – u srce Zagreba, na tadašnji Trg Republike, današnji Trg bana Josipa Jelačića.

Ondje je 17. listopada 1989. održan koncert Prljavog kazališta “Voljenom gradu”, jedan od najvažnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Bilo je to vrijeme velikih promjena. Komunistički poredak u Europi počeo se urušavati, a u Jugoslaviji su jačale velikosrpske prijetnje. Iste godine Slobodan Milošević na Gazimestanu je govorio o bitkama koje, kako je rekao, nisu oružane, ali ni takve nisu isključene.

U Hrvatskoj se, s druge strane, počelo buditi domoljublje dugo potiskivano nakon gušenja Hrvatskog proljeća.

Simbol tog buđenja postala je pjesma Prljavog kazališta “Mojoj majci”, poznata i kao “Ruža hrvatska”. Zbog stiha “zaspala je zadnja ruža hrvatska” ona je vrlo brzo postala više od pjesme. Te večeri na zagrebačkom se trgu i okolnim ulicama okupilo između 200 i 300 tisuća ljudi.

Kada je započela „Ruža hrvatska“, trg je eruptirao.

Zapaljene baklje, hrvatske trobojnice i glasovi desetaka tisuća ljudi pretvorili su koncert u snažan trenutak nacionalnog zajedništva.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, 13. svibnja 1990., Zagreb će ponovno postati pozornica povijesti – ovaj put na Maksimiru.

Tjedan dana nakon drugog kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, trebao se odigrati derbi Dinamo – Crvena zvezda. Utakmica nikada nije odigrana.

Neredi koji su počeli dolaskom navijača Crvene zvezde u Zagreb, a nastavili se na maksimirskom stadionu, postali su jedan od najsnažnijih simbola raspada Jugoslavije. Na jednoj strani bili su Bad Blue Boysi i hrvatski navijači, na drugoj Delije, među kojima će mnogi kasnije, predvođeni Arkanom, sudjelovati u agresiji na Hrvatsku.

Milicija je toga dana silom krenula na hrvatske navijače, a u kolektivno pamćenje ušao je potez kapetana Dinama Zvonimira Bobana, koji je udario milicionera želeći zaštititi pretučenog navijača.

Ta dva zagrebačka događaja – koncert na Trgu i neredi na Maksimiru – nisu bili rat. Ali bili su znakovi vremena.

Na Trgu se čula probuđena hrvatska želja za slobodom. Na Maksimiru se vidjelo da se Jugoslavija raspada u nasilju.

Idući ficlek vodi nas u Svetošimunsku ulicu, ondje gdje se danas nalazi Policijska akademija.

Nakon prvih višestranačkih izbora i uspostave demokratski izabrane vlasti 30. svibnja 1990., Hrvatska se vrlo brzo suočila s pokušajima destabilizacije ustavnog poretka. U takvim okolnostima jedina legalna oružana snaga kojom je hrvatska vlast mogla raspolagati bila je policija. Zato je u ljeto 1990. pokrenut prijem hrvatskih mladića spremnih za službu u policiji, ali i za obranu zemlje.

Javni natječaj objavljen je 21. srpnja, a u Obrazovnom centru za unutarnje poslove u Zagrebu osnovan je Tečaj za prve hrvatske redarstvenike. Odabrani polaznici okupili su se 5. kolovoza 1990. upravo u Zagrebu, u Svetošimunskoj ulici.

Tri dana kasnije, pred predsjednikom Franjom Tuđmanom, postrojilo se ukupno 1698 polaznika tečaja.

Bio je to trenutak koji je nadilazio policijsku obuku.

Kako će se kasnije prisjećati Josip Manolić, nije bila riječ samo o policijskim snagama, nego o obrambenim snagama u formi policije – tada jedinoj mogućoj formaciji kojom je Republika Hrvatska mogla upravljati.

Zagreb: Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu / Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Uz zvuke hrvatske himne i podizanje hrvatske zastave, Zagreb je toga dana postao mjesto jednog od prvih javnih simbola nove hrvatske sigurnosne i obrambene snage.

Predsjednik Tuđman tada je prvim hrvatskim redarstvenicima poručio da moraju biti čuvari mirnog sna građana, čuvari ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske, ali i predstavnici nove demokratske i suverene vlasti. Planovi za njihovu daljnju obuku ubrzo su prekinuti.

Već 17. kolovoza izbila je takozvana balvan revolucija.

No upravo su ti mladići, okupljeni i postrojeni u Zagrebu, postali jedan od temelja iz kojih će izrasti hrvatska obrana. Te 1990. u zraku se počeo osjećati domoljubni zanos, ali i sve više se osjećalo zlo koje se počelo nadvijati nad Zagreb.

Sljedeći zagrebački ficlek vodi nas u jedan od najdramatičnijih dana početka 1991. godine.

Bio je 25. siječnja 1991. Hrvatska je živjela u strahu od mogućeg izlaska JNA na ulice i vojnog udara na demokratski izabranu vlast u Zagrebu. Dan ranije, građani Zagreba izašli su na ulice i poslali poruku mira prema Beogradu i vodstvu JNA, koje je sve otvorenije prijetilo Hrvatskoj.

Unatoč upozorenjima i molbama da ne ide, predsjednik Franjo Tuđman toga je dana iz Zagreba otputovao u Beograd.

U Hrvatskom saboru Savka Dabčević-Kučar, prema sjećanju njegova šefa osiguranja Mate Laušića, zaustavila ga je suznih očiju i rekla: “Franjo, ne idi, proći ćeš kao Radić.” U Beogradu se održavala dramatična sjednica Predsjedništva SFRJ. JNA je tražila ovlasti za nasilno razoružavanje hrvatskih snaga, a u pozadini je emitiran propagandni film o navodnom naoružavanju “terorističkih formacija HDZ-a”.

Zagreb je tih sati čekao vijesti iz Beograda, svjestan da bi odluka Predsjedništva mogla značiti izlazak vojske na ulice i rušenje hrvatske vlasti.

No do vojne intervencije ipak nije došlo. Bogić Bogićević nije dao suglasnost za akciju JNA, a diplomatskim manevrima postignut je dogovor o raspuštanju pričuvnog sastava MUP-a i ukidanju borbene gotovosti JNA. Te iste noći Tuđman se vraćao u Zagreb.

Slijetanje je bilo gotovo jednako dramatično kao i sjednica.

Zbog guste magle pilot je predlagao odlazak prema Ljubljani, no Tuđman je odbio.

Zrakoplov je na kraju sletio u Zagreb, teško i opasno, po mokroj pisti i gotovo nikakvoj vidljivosti.

Tako je Zagreb te siječanjske noći dočekao povratak državnog vrha, a policajci su na prilazima gradu bili spremni za odbijanje eventualnog napada. Grad koji je mogao postati prva meta vojnog udara ostao je središte hrvatskog otpora, političke odlučnosti i poruke da se demokratski izabrana vlast neće ukloniti silom.

U siječnju 1991. JNA nije izišla na ulice Zagreba, ali zato u srpnju jest.

Sljedeća priča vodi nas u Novi Zagreb, pred vojarnu „Maršal Tito“, poznatu kao Maršalka – tada najveću vojarnu JNA u Zagrebu.

Krajem lipnja 1991., dok je u Sloveniji počeo sukob između slovenskih snaga i Jugoslavenske narodne armije, napetost se prelila i na Hrvatsku. Hrvatski državni vrh odlučio je ne ulaziti u otvoreni sukob s JNA, ali građani Zagreba svoj su revolt pokazali na ulici. Kada je 27. lipnja 1991. objavljena vijest da je iz Maršalke prema Sloveniji krenula kolona tenkova, ispred vojarne se ubrzo okupilo mnoštvo građana.

Vijorile su se hrvatske zastave, pjevala se hrvatska himna, a okupljeni su uzvikivali poruke protiv JNA i njezina napada na Sloveniju.

Oko 17 sati u krugu vojarne upalila su se vojna vozila. Ubrzo su se pokrenuli tenkovi i oklopni transporteri. Građani su pokušali zaustaviti kolonu – kamenjem, molotovljevim koktelima, pa čak i automobilima kojima su prepriječili put. Dio kolone krenuo je kroz Novi Zagreb, a dio prema središtu grada. No na Mostu mladosti dočekale su ih prepreke, kamioni, cisterne, pripadnici MUP-a i Zbora narodne garde.

Uslijedila je pucnjava.

Most mladosti/ Foto: Wikimedia Commons

Most mladosti, svakodnevna gradska prometnica, toga se dana pretvorio u ratnu scenu.

Novinar Željko Bukša kasnije je opisao sablasnu sliku mosta punog napuštenih i oštećenih civilnih i vojnih vozila, ranjenih i poginulih, dok su vozila hitne pomoći jurila prema zagrebačkim bolnicama. Epilog sukoba bila su četiri izgubljena života.

Među njima i Raveno Čuvalo, prva žrtva grada Zagreba u ratu. Rođen u Sloveniji, odrastao i školovan u Zagrebu, apsolvent Fakulteta strojarstva i brodogradnje, glazbenik, suprug i otac, Raveno Čuvalo stradao je u gradu u kojem je živio. Pokopan je na zagrebačkom Miroševcu i posmrtno promaknut u čin časničkog namjesnika Hrvatske vojske.

Na mjestu njegova stradanja danas, nažalost, nema spomen-obilježja.

Zato je ova priča jedan od važnih zagrebačkih ficleka Domovinskog rata – priča o Maršalki, Novom Zagrebu i Mostu mladosti, ali i o građanima koji su, još prije otvorenog rata u Hrvatskoj, tijelima i glasom pokušali zaustaviti tenkove JNA.

Istovremeno počinjao je otvoreni rat, a mnogi dečki zagrebački asfalt i navijačke šalove zamijenili su rovovima i puškama. Idući ficlek posvećen je dvojici koji su prvi izgubili život no prije toga pjesma s posvetom, Ksenija Erker i otišli su naši dečki.

Sljedeći ficlek vodi nas iz Zagreba u Srijem, u maleno selo Čakovce, tada u općini Vukovar.

U ljeto 1991. Čakovci su postali jedna od baza pripadnika 1. A brigade Zbora narodne garde – Tigrova. U selo je 22. lipnja pristiglo sedamdesetak pripadnika 2. bojne pod zapovjedništvom Marijana Marekovića. Njihova zadaća bila je obuka, ali i držanje položaja sjeverno od Đeletovaca, uz cestu Vinkovci – Šid i na prostoru oko Vukovara.

Sredinom srpnja ondje ih je zamijenila skupina iz 3. bojne Tigrova, predvođena Antom Tovilom.

Upravo ta skupina ubrzo će pretrpjeti prve teške gubitke. Dana 22. srpnja 1991. zrakoplovi JNA raketirali su bazu Tigrova smještenu u bivšoj osnovnoj školi u Čakovcima.

Napad se dogodio za vrijeme popodnevnog odmora. Objekt je potpuno uništen, osmorica gardista su ranjena, a dvojica su poginula. Bili su to Marius Koprić i Roberto Škrnjug, mladići iz zagrebačke Dubrave.

Njihova pogibija u Čakovcima upisana je i u povijest Zagreba: postali su prvi poginuli hrvatski vojnici s područja grada Zagreba u Domovinskom ratu.

Roberto Škrnjug rođen je 1967. u Zagrebu. Nakon osnovne i srednje škole upisao je Rudarsko-geološki fakultet, ali je početkom 1991. prekinuo studij i dragovoljno pristupio prvim hrvatskim oružanim formacijama u sklopu MUP-a, Jedinici za posebne namjene Rakitje, iz koje će nastati Tigrovi. Marius Koprić rođen je 1965. u Zagrebu. Prije rata radio je u miliciji, koju je napustio zbog sve većih napetosti i netrpeljivosti.

I on je dragovoljno pristupio Jedinici za posebne namjene Rakitje, a zatim Tigrovima.

Obojica su bili pripadnici 3. bojne, smještene u Pionircu u zagrebačkoj Dubravi – kvartu u kojem su živjeli i iz kojeg su otišli u obranu Hrvatske. Danas počivaju na Miroševcu, u grobnicama jedna do druge.

Ulica kod okretišta Dubec nosi ime Roberta Škrnjuga, a postoji i inicijativa da se ulica u kojoj je živio Marius Koprić nazove njegovim imenom.

Tako priča o Čakovcima nije samo srijemska i vukovarska priča. Ona je i zagrebačka priča – priča o Dubravi, Tigrovima i dvojici mladića koji su među prvima iz Zagreba položili život u obrani Hrvatske.

Sljedeći zagrebački ficlek povezuje dva napada na Zagreb – jedan iz 1991. i jedan iz 1995. godine.

Prvi nas vodi na Gornji grad. Dana 7. listopada 1991., u 14 sati i 47 minuta, u Zagrebu se oglasila uzbuna za opću opasnost. Četrnaest minuta kasnije zrakoplov Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva bombardirao je Banske dvore, tadašnje sjedište predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

Bila je to izravna poruka: udar na Zagreb bio je udar na vrh hrvatske države.

Bomba je pala u unutrašnje dvorište Banskih dvora i teško oštetila prostoriju u kojoj je Tuđman samo nekoliko minuta ranije ručao sa suradnicima i gostima. Drugi zrakoplov promašio je metu i pogodio područje Dubravkina puta, gdje je smrtno stradao Marko Mihić. Napad nije uspio. Već sljedećeg dana, 8. listopada 1991., Hrvatski sabor raskinuo je sve državno-pravne veze s Jugoslavijom.

Gotovo četiri godine kasnije, Zagreb je ponovno bio meta.

Ovaj put ne kao sjedište državnog vrha, nego kao grad pun civila. Nakon hrvatske vojno-redarstvene operacije Bljesak, pobunjeni Srbi su 2. i 3. svibnja 1995. raketirali Zagreb kasetnim bombama iz raketnog sustava Orkan. Projektili su pogodili središte grada – područje Vlaške i Draškovićeve, Zrinjevac, Klaićevu bolnicu, Dom umirovljenika Centar, Akademiju dramskih umjetnosti, Hrvatsko narodno kazalište i druge gradske lokacije. Fotoreporter Mišo Lišanin među prvima je stigao na mjesto napada. ž

Prisjećao se kako je u Jurišićevoj čuo pucnjavu, otrčao prema Draškovićevoj, a zatim u Vlaškoj, dok se sve još dimilo, ugledao mrtvu ženu.

U tom raketiranju Zagreba 1995. poginulo je sedmero ljudi, a ozlijeđeno ih je više od 180.

Spomen ploča/ Trg svibanjskih žrtava 1995./ Foto: Wikimedia Commons

Oštećeni su automobili, zgrade, bolnice, kulturne ustanove i svakodnevni život grada. Posebnu opasnost predstavljali su neeksplodirani “zvončići”, rasuti po ulicama, koje je policija danima deaktivirala. Za taj napad Milan Martić kasnije je osuđen u Haagu.

Tako se ratna priča Zagreba može čitati i kroz ova dva napada. Godine 1991. pokušalo se pogoditi srce hrvatske vlasti. Godine 1995. pokušalo se terorom pogoditi srce grada.

Ali Zagreb je oba puta ostao ono što je bio – glavni grad države koja se nije dala slomiti.

Ovo su bili samo neki zagrebački ficleki iz velike priče o tom gradu u Domovinskom ratu.

Priče o pjesmi i prkosu, o stadionu i ulicama, o redarstvenicima, gardistima, civilima, o Gornjem gradu, Novom Zagrebu, Dubravi, Maksimiru, Miroševcu i Banskim dvorima.

Zagreb je u Domovinskom ratu bio glavni grad države koja se stvarala, ali i grad ljudi koji su tu državu branili – na bojištima diljem Hrvatske, na svojim ulicama, u svojim kvartovima i u svojoj svakodnevici. Na Dan grada Zagreba prisjećamo se svih onih koji su u toj povijesti sudjelovali, osobito onih koji su za slobodu Hrvatske dali život.

Zagrebu, gradu pobjede, otpora i slobode – sretan Dan grada. Bože čuvaj Hrvatsku, Bože čuvaj Zagreb.