Crkva uči da je euharistija kao hrana istine o ljubavi istovremeno i hrana socijalnog nauka kao ljubavi u socijalnim pitanjima.Nije to tek samo jedna pobožna simbolična tvrdnja, već mnogo više. Riječ je o bitnom obilježju njihovog međusobnog odnosa.

Između euharistije i socijalnog nauka Crkve postoji duboka i neraskidiva povezanost.

Sveti papa Ivan Pavao II. uči da Krist po euharistiji sjedinjuje vjernike sa samim sobom i međusobno te ih tako sjedinjene šalje u svijet da po socijalnom nauku svjedoče o ljubavi Božjoj te da pripravljaju i predostvaruju dolazak njegova kraljevstva.

Euharistija, čini katolike sposobnima za socijalno zalaganje, a što napose uključuje dvoje, hrabro prokazivanje nepravdi te neumorno izgrađivanje civilizacije ljubavi.

Socijalno zalaganje, a na poseban način pod vidom skrbi za siromašne prvo se treba odražavati u odnosu na one s kojima se na euharistiji sudjeluje, a posljedično i u odnosu na svakog čovjeka i društvo u cjelini.

Sredstvo i sadržaj ostvarenja bilo kojeg oblika socijalnog zalaganja kao izričaja euharistijske vjere jest socijalni nauk Crkve.

Svjedočanstvo koje katolici pružaju živeći prema tom nauku jest način kako euharistijska ljubav dopire do čovjeka zapletenog u društvena zbivanja.

Drugim riječima, živeći društveno odgovorno katolici čine da euharistija postaje u konkretnom životu ono što označava u slavlju.

Prema riječima pape Benedikta XVI. nije riječ tek o nečemu drugotnom, već o bitnom osobnom uvjetu djelatnog sudjelovanja na euharistijskom slavlju. Biti redovit na nedjeljnoj misi, a istovremeno ne zalagati se oko uspostave pravednosti u društvu gotovo je ne pojmljivo. Više nego o slobodnom izboru, riječ je o neizostavnom imperativu čija je mjera ostvarenja pokazatelj cjelovitosti katoličkog identiteta.

Kada se pojedinci ili ustanove poput Caritas i vjerničkih udruga u svoj skrbi za siromašne ili u izgradnji općeg dobra nadahnjuju na euharistiji, tada i same postaju nezamjenjivo živo svjedočanstvo i konkretan izričaj euharistijske vjere.

Nažalost, svjedoci smo da takvo zalaganje nerijetko izostaje u svakodnevnom životu kod određenog broja katolika, pa čak i kod onih koji kao praktični vjernici svoj život povjeravaju Bogu, redovito pohađaju misu i prožimaju svoj život molitvom.

Teško je dati jedno sveobuhvatno objašnjenje zašto je to tako te ponuditi odgovor na pitanje kako to promijeniti. Međutim, može se naslutiti odakle je potrebno započeti s promjenom.

Za djelovanje prema socijalnom nauku Crkve nije dovoljno samo čuti za njega ili pak biti početno njime oduševljen, potrebno je mnogo više.

Socijalni nauk moguće je cjelovito u djelo provesti tek ukoliko se s njim prethodno cjelovito upoznalo i ukoliko se stvorio prostor za njegovo oživotvorenje. Premda neizostavna, euharistija sama po sebi nije dovoljna. Ona sama niti može prenosi socijalni nauk niti može bit prostor za njegovo oživotvorenje. Za to je potrebna čitava župna zajednica.

U tom smislu, promjenu od besplodnog sudjelovanja na euharistiji prema njezinom razumijevanju i življenju kao hrani socijalnog nauka potrebno je započeti od župa.

Tek kada naše župe obnovimo kao žive zajednice u kojima se socijalni nauk prenosi, usvaja i živi tek tada ćemo moći očekivati da euharistija kao hrana istine o ljubavi može biti plodonosan poticaj na aktivno zalaganje katolika oko izgradnje općeg dobra čitavog društva.