Koncelebrirali su provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković, novi rektor ove crkve dr. Marijan Franjčić i rektor katedrale mr. Josip Kuhtić, izvijestila je Hrvatska dominikanska provincija.

Na početku misnog slavlja provincijal Slišković je uz pozdrav biskupu Šašku i kanonicima Franjčiću i Kuhtiću iznio kratku povijest djelovanja dominikanaca u ovoj crkvi. Podsjetio je kako je nakon bombardiranja njihova samostana na Koloniji, kad su ostali bez životnoga i molitvenog prostora, a smrtno su stradala osmorica redovnika, tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac dominikancima povjerio upravu ove kapele.

Biskup Šaško: Zahvalu dominikanskom redu, koju ne može obuhvatiti ni ljudska riječ ni ljudska gesta, stavljamo u slavlje euharistije.

„Bio je to znak očinske brige, bratske ljubavi i kršćanske solidarnosti s postradalom redovničkom zajednicom“, istaknuo je provincijal te nastavio: „Kada je u ožujku ove godine Zagreb pogodio razorni potres središte grada ostalo je bez neoštećenih crkava, a teško je stradala i sama prvostolnica. Sve su ove crkve bile prepoznate kao mjesta redovitog ispovijedanja. Budući da je kapela Ranjenog Isusa pretrpjela tek manja oštećenja, u konzultaciji sa subraćom nisam dvojio kako je sada trenutak uzvratiti ljubav za ljubav te ponuditi Zagrebačkoj nadbiskupiji da iznova preuzme upravu nad njom i organizira primjerenu pastoralnu skrb za vjernike u središtu našega glavnog grada“.

U nastavku je zahvalio Zagrebačkoj nadbiskupiji na povjerenju koje je iskazala dominikancima omogućivši im punih 75 godina djelovanja u ovoj crkvi i sestrama dominikankama Kongregacije sv. Anđela Čuvara koje su vrijedno vršile službu sakristanki cijelo to vrijeme. Vjernicima je poručio da nastave dolaziti u ovu crkvu i podupirati njezina rektora i sve one koji će ovdje pastoralno djelovati kao i sestre Kćeri Božje ljubavi koje preuzimaju sakristansku službu.

U propovijedi koja se bazirala na evanđeoskom ulomku o dvojici sinova (Mt 21,28-32) koji slušaju, odnosno ne slušaju svoga oca koji ih šalje u vinograd, biskup Šaško se između ostaloga osvrnuo na vrijeme u kojemu živimo i nazvao ga „vremenom ranjenosti“.

„Večeras smo došli u ovu kapelu Ranjenog Isusa zahvaliti Gospodinu ponajprije na svim darovima kojima je obogatio, ojačao, utješio vjernike. A da bi ovdje Bog mogao liječiti ljudsku ranjenost, u njegovu su djelu velikodušno surađivali oci dominikanci i sestre dominikanke. Zahvalu njima, koju ne može obuhvatiti ni ljudska riječ ni ljudska gesta, stavljamo u slavlje euharistije“, rekao je biskup Šaško.

Podsjetivši na višestoljetno dominikansko „ugrađivanje u našu mjesnu Crkvu i hrvatsko društvo“, biskup je naglasio kako „ova kapela može djelovati kao mali dio toga rada, ali je ona poput sjemena, poput prisutnosti koja se ne nameće, a nosi u sebi životnu snagu“. „Sada kapela prima našu ranjenost potresom i pandemijom. I to razdoblje pred nama predajemo Gospodinu ponizna srca, odgovarajući ‘da’, ali ponizna srca ‘da’ uz Božju pomoć, ‘da’ koji zna da bez Krista ne možemo učiniti ništa“, rekao je. Na koncu propovijedi je molio pratnju Duha Svetoga novome rektoru i sestrama Kćeri Božje ljubavi.

Prije završnog blagoslova prigodnu riječ uputio je novi rektor dr. Marijan Franjčić.

Kapela Ranjenog Isusa je u više navrata mijenjala ne samo upravitelje, nego i lokaciju na glavnom zagrebačkom trgu. Prvi puta je izgrađena i blagoslovljena 1749. godine u blizini zdenca Manduševac. Uslijed uređenja trga, ali i izgradnje gradske bolnice, bila je srušena 1794. godine dok je kip „Trpećeg Isusa“ premještan u bolničku kapelu koja je imala ulaz iz Ilice.

Crkvom i bolnicom su od 1803. do Prvoga svjetskog rata upravljali redovnici Milosrdne braće Ugarske provincije. Prigodom urbanističkog uređenja središta grada 1930. godine porušene su bolnica i kapela, a na gotovo istom mjestu je izgrađena sadašnja crkva Ranjenoga Isusa.

Posvetio ju je 16. kolovoza 1936. godine nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, a on ju je u lipnju 1945. predao na upravu Redu propovjednika. Iste godine dolaze i sestre dominikanke, te su ovdje djelovali do 27. rujna 2020. godine.

Osim kipa „Trpećega Isusa“ kapelu krase dva vrlo vrijedna vitraja djelo Marijana Trepšea (1897-1964). Iza oltara se nalazi „Golgota“ koja je postavljena 1934. godine još prije posvete crkve, a na zidu prema Ilici smještan je prizor „Isus u Maslinskom vrtu“ koji je izrađen 1955. godine.

U rujnu 1963. na kor su postavljene orgulje s dva manuala koje je izradio ljubljanski graditelj orgulja Franc Jenko. Unutrašnjost crkve svoj je današnji oblik dobila u skladu s liturgijskom obnovom nakon Drugoga vatikanskog sabora.