Kako je preč. Markić podsjetio u razgovoru za HKR, podrijetlom je iz Stoca, iz istočne Hercegovine. “Doselili smo s obitelji 1959. u Privlaku kod Vinkovaca, a ja sam krenuo u sjemenište za Đakovačku biskupiju. Moji se nisu snašli i nakon godinu dana vratili su se u Hercegovinu. Ja sam ostao i 1969. sam zaređen za svećenika. Najprije sam tri godine bio kapelan u vinkovačkoj, kako je zovu, Velikoj crkvi. Potom me biskup Baüerlein 1973. odredio za župnika i upravitelja svetišta u Aljmašu na godinu dana, a onda će ‘vidjeti gdje će me rasporediti’. Međutim, on je kroz tri mjeseca preminuo, pa nisam ostao godinu nego punih 47 godina. Prošle sam godine navršio 75 godina, a kako Svećenički dom u Đakovu još nije dovršen, nadbiskup Đuro me zamolio do daljnjega ostanem u ovom Gospinom svetištu.”

Majčin zavjet

Veliku ulogu u svemu tome imao je zavjet njegove majke. “Naime, kad sam imao godinu dana, u leđa me ugrizao škorpion i sve se jako zagnojilo. Mama me te 1944. odnijela liječniku, nekom Talijanu, koji je pogledao stanje i rekao majci da ću umrijeti i da me tu ostavi, kako bi me pokopali. Naravno, majka me uzela na ruke i odnijela kući, provjeravajući stalno jesam li još živ. U jednom trenutku je u sebi rekla: ‘Gospo, ako ovo dijete nekim čudom ostane živo i ako je Božja volja, neka bude svećenik, a ja ću na tu nakanu moliti.’

Župnik i upravitelj svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu preč. Ante Markić / foto: Nevenka Puškarić

Nikad mi nije rekla za to, sve dok 1969. nisam u Hercegovini proslavio mladu misu. Trećega dana mi je sve to izrekla. Kad sam je pitao zašto mi nikada o tome nije ništa govorila, rekla mi je:

Nisam ti govorila zato jer bi, možda, ti po svaku cijenu želio ispuniti moj zavjet, a možda ne bi to zaista želio i ne bi bio sretan. Sad vidim da je Bog sve vodio i doveo te do ovoga časa, a ja ću od sada nastaviti i dalje moliti da budeš dobar svećenik.

Kako ponosno i pomalo u nevjerici kaže preč. Markić, u sve dane svoga svećeničkoga života, punih 51 godinu, bio je uvijek uz Gospu. “Kad je došao rat, biskup Ćiril Kos poslao me u Mađarsku, u njihovo najveće Gospino svetište Mariagyűd, okupljati tamo naše prognanike. A opet, kad sam se trebao vratiti, nadbiskup Marinu sam rekao da sam na raspolaganju. On mi reče: ‘Vrati se i podiži iznova Gospino svetište u Aljmašu!’ Čini se da me spomenuti majčin zavjet pratio kroz cijeli život i ja sam Bogu i Gospi zahvalan da sam cijeli svoj svećenički život proveo u Njezinoj blizini”, zaključuje preč. Markić.