Braćo i sestre, javljam vam radosnu vijest! U neljudskim uvjetima, jer za njega nije bilo mjesta u svratištu, Bog je ušao u svijet! Neznatno, u tajnosti, bez senzacije, bez blještavila, u liku malenog djeteta, Bog dolazi i meni i tebi. Koje li radosti! Koliko smo ga puta tražili, koliko su ga puta naši predci tražili, proroci, starozavjetni kraljevi i drugi – i nikada nisu bili sigurni jesu li ga pronašli. Koliko je samo Bog, pavlovski rečeno, više puta i na više načina nekoć govorio ocima po prorocima, dok sada čini prekretnicu i u ove dane progovara nam u Sinu. Bog ne čeka čovjeka, Bog čovjeku dolazi ususret. U svom Sinu, Bog je objavio svoje ljubazno lice i u svome Sinu došao do svakoga od nas i rekao: „Ljubim i tebe!“ Riječ koja je tijelom postala, kako nam govori Ivan evanđelist, više se ne može zaobići. To je stvarnost koja je postala dio nas i koju ne možemo nikako zanemariti.

Bog je u Isusu Kristu postao jedan od nas. Ulazi u našu povijest, preuzima na sebe našu sudbinu. On je postao Emmanuel – Bog s nama, naš Bog. Ne neki bog daleko u nebesima, na oblacima, nego Bog tu i sada, s nama. To je Bog koji se brine za nas unatoč našoj nevjeri ili slabosti. I kad smo ljuti, i kad smo u problemima, i kad sumnjamo u Njega i njegovu pomoć, On je uvijek uz nas. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga jedinoga Sina – za svijet, za ljude, za sve nas. U malenom djetetu taj je Bog dobio veliko, ljudsko, dobro srce, koje s nama zna i zaplakati, no zna se s nama i radovati, kojemu je hladno i koje zebe kao i mi, no koje ljubi svakog od nas poimence. Upravo radi te istine, trebamo se mi, predragi, kako kaže sv. Leon Veliki, radovati, jer nam se danas rodio naš Spasitelj. I ne smijemo biti žalosni danas kad slavimo rođendan Života. Gospodin je uništio strah od smrti i obradovao nas obećanjem da će nam dati vječni život. I nek se nitko ne odvaja iz ove radosti.

Pogledamo li prvi Božić i današnji svijet, možemo uočiti neke sličnosti. Svijet je i tada išao svojim putem. Postojali su moćnici i vladari naroda, koji su gospodarili, izmišljali popise naroda, izdavali dekrete i zapovijedi. Bilo je i siromašnog naroda, podložnika, koji su trebali slušati, obavljati svoje dužnosti, makar one bile teške. Morali su npr. otići svaki u svoj grad, poduzeti naporno putovanje, potrošiti ono malo ušteđevine što su imali da bi ispunili naume pojedinih vladara. Išli su i Josip i Marija. 

Bilo je i tada stambenih problema, siromasi nisu mogli dobiti prenoćište, a Mariji se približilo vrijeme poroda. Rađali su se novi životi. Bilo je i ljudi koji su radili, pastira koji su bdjeli oko svojih stada. Svijet je išao svojim putem. No, na jednoj margini rađala se nova nada, započinjala nova povijest, ulazio u svijet Božji Sin.

Danas, na prvi pogled, sve je isto. Svijet i danas ide svojim putem. Danas također imamo vladara koji smišljaju izbore, gospodare, izdaju dekrete i zapovijedi. Danas ima siromašnih ljudi koji moraju slušati, obavljati svoje dužnosti, lakše ili teže. Danas imamo problem beskućnika i ljudi koji po cijele dane rade. I danas se rađaju novi životi. Na prvi pogled, sve je isto kao tada. Također, u ovom našem svijetu, u jednom skrovitom kutu leži Radosna vijest: rodio se Spasitelj.

Kao što su pastiri radili na svojim pašnjacima i primili Radosnu vijest od anđela, tako i mi, sestre i braćo, moramo biti pastiri koji će pronijeti tu vijest. Ako se zadržimo samo na izvanjskom, potrošačkom mentalitetu darivanja i trošenja, a Isus ne postane naša stvarnost, nismo shvatili pravi smisao Božića. Isus ne može govoriti: TREBA NAŠA USTA da može izreći poruku nade. On ne može hodati: TREBA NAŠE NOGE da može stići do svih ljudi. On ne može djelovati: TREBA NAŠE RUKE da može činiti dobro. Moramo nastojati tako živjeti da znamo kako sve što mislimo, govorimo i činimo nije samo naše, nego je Isusovo. 

Božić je vrijeme darivanja! Božić – Mali Bog darovan je svijetu kao najskupocjeniji Božji dar. Nismo mi njega dobili kao nagradu, jer nagrada se daje za neke zasluge, kad netko nešto učini, obavi neki dobar posao, prođe s odličnim u školi i slično. Sin Božji nam je darovan, bezuvjetno, iz očinske ljubavi prema svima nama. Sin je dar nad svim darovima, koji se nikako ne može nadmašiti ni veličinom, ni ljubavlju, ni dobrotom. No, možemo ga i trebamo nasljedovati, činiti ono što Bog čini: sebe nesebično darivati drugima ne tražeći ništa zauzvrat. Darujmo jedni druge ljubavlju, mirom, radošću, praštanjem i dobrotom kako bi se Božić dogodio u našim obiteljima, domovini i svijetu!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.