"Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne prose. Slika se zatim okrene. U sredini veliko slovo 'M'. U slovo 'M' usađen je križ. Ispod slova dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Razumjela sam da to ima biti druga strana medaljice. Razmišljala sam da nije možda i tu potreban natpis. Na to osjetih odgovor: 'Slovo M i dva srca govore dovoljno'. Začula sam glas: 'Daj napraviti medaljicu po ovom uzoru. Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu'”, zapisala je u svoj dnevnik sv. Katarina Labouré o događaju koji dogodio na današnji dan 1830. godine.
Sv. Katarina bila je tako ponizna da sve do njezine smrti nitko nije znao da joj se ukazala blažena Djevica i preko nje poslala svijetu Čudotvornu medaljicu. Na današnji dan prije 192 godina, tijekom klečanja u kapelici s ostalim novakinjama, s. Katarina je začula šuštanje svilene haljine. Podigavši svoj pogled ugledala je Djevicu Mariju, Ružu otajstvenu u čistoj bjelini. U svojem dnevniku je zapisala:
” Podigoh oči i vidjeh pred sobom blaženu Djevicu. Stajala je na polukugli – ja sam barem vidjela samo polovicu. Snježnobijela haljina prelijevala se u ružičastom sjaju zore. Na glavi je imala rubac od čipaka, a preko njih se prostirala bijela koprena sve do zemlje ne prekrivajući joj lice. Na grudima je držala jednu manju kuglu objema rukama. Pogled joj je bio usmjeren prema nebu, a dok je kuglu prikazivala Bogu, njezino je lice postajalo sve sjajnije. Nemoguće je opisati kako je bila rajski lijepa. Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima. Ti su se dragulji sjali takvim blistavim sjajem da je čitav lik blažene Djevice stajao u moru svjetla. Dragulji nisu bili jednaki. Bilo ih je manjih i većih. Sto su bili veći to su bili sjajniji. Dok sam bila sva utonula u promatranje, prečista Djevica upravi pogled u mene i reče: ‘Ova kugla znači svijet, i posebno svakog čovjeka.’ Ne mogu izraziti što sam osjećala gledajući te divne zrake. ‘Zrake svjetla znače milosti koje prosipam na one koji ih mole’, takav sam odgovor osjetila.
Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu.
Razumjela sam da se Srce blažene Djevice raduje ako nam može pomoći. Ona rado dijeli svoje milosti, ako ih mi tražimo od nje. U onom času kao da sam se sva ukočila od radosti. Kao da to nisam bila ja, koja sve to gleda i čuje. Tada primijetih promjenu. Oko lika blažene Djevice stvorio se ovalni okvir na kojem je stajao natpis, ispisan zlatnim slovima: ‘O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.’ Zatim se ukazanje opet promijenilo. Iz ruku blažene Djevice nestade mala kugla, a Djevica lagano raširi i pusti svoje ruke. Draguljima obloženo prstenje obasjalo je tada i podnožje njezinih nogu, tj. zemlju. Sada mi se nametnulo pitanje zašto se ne sjaji svaki dragulj na ruci blažene Djevice. Odakle to? Sto znači da pojedini dragulji ostaju tamni?
Jedan glas protumačio je i to: ‘Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne prose’. Slika se zatim okrene. U sredini veliko slovo ‘M’. U slovo ‘M’ usađen je križ. Ispod slova dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Razumjela sam da to ima biti druga strana medaljice. Razmišljala sam da nije možda i tu potreban natpis. Na to osjetih odgovor: ‘Slovo M i dva srca govore dovoljno’. Začula sam glas: ‘Daj napraviti medaljicu po ovom uzoru. Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu.’ Onda je svega nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala sva radosna i spokojna.”
Danas se na ovo ukazanje gleda kao na glavno ukazanje blažene Djevice Marije sv. Katarini Labouré. Dnevnik je ova svetica vodila na zahtjev svog duhovnog vođe i ispovjednika g. Aladela, donose sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga na svojoj mrežnoj stranici.
Nadbiskup u tome vidi samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam.
Sve što je doživjela ispričala je sestra Katarina u ispovjedaonici svome ispovjedniku g. Aladelu. Osobito ono: “Daj napraviti medaljicu po ovom uzorku”. Ispovjednik g. Aladel je izjavio: “Priznajem da sam sve to držao golom prijevarom njezine pobožne mašte”. Ali Katarina mu se ponovno i uporno obraćala. On ju je znao primati s podsmijehom. Čak ju je ponižavao. Kasnije se ipak predomislio. Katarina je dala toliko dokaza o svojoj iskrenosti da se je bojao i nadalje protiviti, u strahu da se ne protivi samoj Majci Božjoj. Čitavu stvar povjerio je pariškom nadbiskupu koji mu je odgovorio da u svemu tome nema ništa protiv vjere te da će biti suglasni i Crkva i vjernici ako dade napraviti medaljicu. Nadbiskup u tome vidi samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam.
Tek nakon dvije godine Katarina je doživjela ispunjenje želje presvete Djevice. Dvadeset tisuća medaljica naručio je g. Aladel kod industrijalca Vachettea. O pojedinostima u vezi s oblikom medaljice neprestano je ispitivao s. Katarinu, a nju nije nimalo zamaralo odgovarati mu na sva pitanja. Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. On je prvi kušao njezinu moć tijekom posjeta bivšem prijatelju, biskupu de Pradtu koji je ležao na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila.
“Dragi prijatelju, što će biti od vas ako budete naskoro morali stupiti pred sud Božji”, pitao je nadbiskup svojeg prijatelja. “Javno mnijenje smatra da sam ja neprijatelj Crkve, da su moji nazori pogrešni. Možda su oni koji tako misle, u pravu. Ali, gospodine, sve su vaše riječi uzaludne. Ne trpim nikakvo miješanje u svoje stvari. Ako se moje stanovište ne dopada Crkvi, neka me izopći”, dobio je odgovor.
Medaljicu, koju je nosio sa sobom, pritisne na svoje srce, opetujući uzdah: “O Marijo, bez grijeha začeta…”
Nadbiskup je već i prije mnogo nastojao oko toga da svog prijatelja pomiri s Bogom i Crkvom, osobito zbog toga što bi njegova tvrdokornost bila na veliku sablazan vjernicima i jako oružje neprijateljima Crkve. Htio je još govoriti kako bi ga u zadnji čas spasio od vječne propasti, ali bolesniku je bilo dosta – jednostavno je pokazao vrata visokom posjetitelju.
Sav utučen nadbiskup se udaljio. No, ipak nije izgubio nadu. Medaljicu, koju je nosio sa sobom, pritisne na svoje srce, opetujući uzdah: “O Marijo, bez grijeha začeta…”
Jedva je napustio kuću bolesnika, kad je taj postao napadno uzrujan. “Pozovite nadbiskupa, zaklinjem vas, pozovite ga natrag, ali odmah”, zapovjedio je svome sluzi. Bolesnikov sluga poleti niz stubište, iziđe iz kuće i brzo dostigne nadbiskupa te ga u ime svoga gospodara ponizno moli za oproštenje i zaklinje da se vrati bolesniku. Jadni, buntovni sin svete Crkve bio je svladan Božjom milošću, pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.
Događala su se brojna čudesna tjelesna ozdravljenja. Još više je bilo izvanrednih, čudesnih duhovnih ozdravljenja koja se pripisuju medaljici. Obraćali su se tvrdokorni grješnici, protestanti, Židovi, odmetnici, bezvjerci, masoni, zločinci. Jedan od najdivnijih događaja iz povijesti ove medaljice je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alfonza Ratisbonnea, zapisano u knjizi Cassinari, “Sv. Katarina Labouré.”
Svetoj Katarini Labouré kao novakinji ukazala se blažena Djevica Marija, najprije u noći od 18. na 19. srpnja 1830. godine. U tom joj je ukazanju navijestila da će Bog njoj povjeriti neku posebnu zadaću. Drugi put joj se ukazala 27. studenog iste godine i objavila joj posebnu medaljicu te naložila da se pobrine oko izrade medaljice. Tu je zadaću s mnogo poteškoća uspjela ostvariti tek nakon dvije godine. Kad je medaljica bila izrađena i prodrla među vjernike, blažena je Djevica Marija preko nje činila mnoga čudesa te ju je pobožni puk nazvao Čudotvorna medaljica.
Sv. Katarina je bila tako ponizna da sve do njezine smrti, tj. 46 godina, nitko nije znao da joj se ukazala blažena Djevica i preko nje poslala svijetu Čudotvornu medaljicu. Umrla je 31. prosinca 1876. godine. Blaženom je proglašena 28. svibnja 1933., a svetom 27. srpnja 1947. godine.