U Francuskoj je 15. srpnja 2026. odobren zakon o skrbi na kraju života, koji obuhvaća eutanaziju, koju provodi liječnik ili medicinska sestra, i potpomognuto samoubojstvo, u kojem pacijent sam sebi daje smrtonosnu tvar.

Da bi osoba mogla pristupiti postupcima mora biti punoljetna, imati stalno prebivalište u Francuskoj, bolovati od teške i neizlječive bolesti, nalaziti se u uznapredovaloj ili terminalnoj fazi bolesti, trpjeti patnju koju postojeće liječenje ne može ublažiti te biti sposobna slobodno i informirano izraziti svoju odluku. Zakon predviđa da bolesnik samostalno uzima smrtonosnu tvar, dok zdravstveni djelatnik može intervenirati samo ako pacijent fizički nije sposoban to učiniti.

Liječnici s prizivom savjesti morali su uputiti pacijente kolegi koji je spreman provesti postupak, a privatne i vjerske ustanove, uključujući domove za starije i nemoćne, morale su smjestiti mobilne timove za eutanaziju, u protivnom im je prijetilo sankcioniranje.

Međutim, jedna od njegovih najvažnijih odredbi nije bila sadržana u samom zakonu, nego u ustavnim ograničenjima koja su mu postavljena nekoliko dana ranije, izvijestio je Zenit.

Pobjeda u zaštiti priziva savjesti

Odlukom francuskog Ustavnog vijeća od 14. kolovoza, utvrđeno je da katoličke bolnice, hospiciji i domovi za starije neće biti prisiljeni omogućiti provođenje eutanazije ili potpomognutog samoubojstva u svojim ustanovama, a ljekarnici se neće moći prisiliti da pripremaju ili izdaju smrtonosnu tvar.

U priopćenju o svojoj odluci, Ustavno vijeće pojašnjava da se izuzeće primjenjuje kada bi omogućavanje potpomognutog umiranja bilo „očito protivno” zakonski utvrđenoj misiji ili poslanju određene ustanove. Pritom takvo protivljenje mora biti službeno navedeno u njezinim statutima ili etičkoj povelji, te moraju dostupne druge druge ustanove koje mogu preuzeti „skrb“ za pacijente na tom području.

Izuzeće od 14. kolovoza uslijedilo je nakon formalnih podnesaka Ustavnom vijeću nekoliko katoličkih organizacija i organizacija koje se zauzimaju za zaštitu života, među kojima su Fondation Jérôme Lejeune i Europski centar za pravo i pravdu (ECLJ), zagovaračka skupina sa sjedištem u Strasbourgu. One su tvrdile da prisiljavanje ustanova da prihvate mobilne timove za eutanaziju „predstavlja jasnu povredu njihove slobode”.

Zaštita ljekarnika temelji se na drugačijoj pravnoj osnovi. Pozivajući se na članak 10. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, Ustavno vijeće priznalo je da bi zahtjev da ljekarnik pripremi ili izda smrtonosnu tvar mogao biti u suprotnosti s njegovim duboko ukorijenjenim osobnim uvjerenjima.

Ova odluka ne poništava legalizaciju eutanazije u Francuskoj.

Umjesto toga, ona postavlja granice za ustanove i pojedince od kojih se očekuje da sudjeluju u novom sustavu te na taj način daje vjerskoj slobodi značajno mjesto unutar zakona koji je u početku ostavljao malo prostora za priziv savjesti.

Ova pobjeda u zaštiti priziva savjesti, ostvarena zahvaljujući tumačenju i pravnim ograničenjima koje je Ustavno vijeće donijelo 14. kolovoza, dobila je manje pozornosti nego sam zakon, koji je parlament usvojio u srpnju i koji je vlada predsjednika Emmanuela Macrona snažno zagovarala još od 2023. godine.

Pariški nadbiskup Laurent Ulrich pozdravio je ovu odluku te izrazio nadu da će ustanove posvećene pružanju palijativne skrbi sačuvati svoj prepoznatljivi identitet i ostati mjesta u kojima se pacijenti ne usmrćuju.