Sakralna arhitektura odnosi se na oblikovanje objekata religijske kulturne baštine te su se kroz povijest oduvijek gradili Božji hramovi ili Božje kuće. Takva arhitektura stara je gotovo kao i ljudski rod, točnije stara je koliko i kultura te je esencijalni dio čovjekova bivanja i umjetnosti. Esencijalni dio onoga što definira čovjeka pored ovozemaljskih materijalnih dobrobiti. Sakralna arhitektura jedan je od prikaza veličanstvene unutrašnjosti čovjeka, esencije koja zaziva ono veće od nas i stalno nas upire prema gore, prema nebu, prema Bogu.
Sakralna arhitektura označava sveti prostor posvećen duhovnosti, pogled prema metafizičkom, onom iznad nas, a čemu težimo. I povijest arhitekture proučava vjerske građevine više nego građevine bilo koje druge vrste. Crkvene građevine oduvijek su označavale najuzvišeniju kategoriju života, a njihova ekspresivnost, utjecaj te materijalna, ali i duhovna veličina označavaju onu srž čovjeka koja ga dijeli od svih ostalih vrsta. A time predstavljaju mjesta zajedništva i bratstva – Božji hram ima otvorena vrata.
Sakralna arhitektura označava sveti prostor posvećen duhovnosti, pogled prema metafizičkom, onom iznad nas, a čemu težimo.
Američki arhitekt Norman L. Koonce sugerirao je da je cilj sakralne arhitekture učiniti „transparentnom granicu između materije i uma, tijela i duha“, a povjesničar Richard Kieckhefer smatra da je ulazak u religijsku građevinu metafora za ulazak u intimni duhovni odnos.
Crkva Presvetog Srca Isusova, Tibidabo / Foto: Unsplash
Osim što je pokazatelj ljudskog duha kroz povijest, crkvena arhitektura i danas je relevantna pod istom premisom zajedništva, a možda čak i u jednakoj mjeri s obzirom na potrebu duhovnih prostora u svijetu konzumerizma i materijalizma te tako postaje popularna izgradnja moderniziranih crkava.
Crkvene građevine oduvijek su označavale najuzvišeniju kategoriju života, a njihova ekspresivnost, utjecaj te materijalna, ali i duhovna veličina označavaju onu srž čovjeka koja ga dijeli od svih ostalih vrsta. A time predstavljaju mjesta zajedništva i bratstva – Božji hram ima otvorena vrata.
Tijekom Venecijanskog arhitektonskog bijenala 2018. Vatikan se prvi puta u povijesti prijavio na arhitektonsku izložbu s prijedlogom projekta paviljona smještenom na otoku San Giorgio Maggiore, piše ArchDaily. Paviljon Svete Stolice odnosio se na vođenje posjetitelja na ‘putovanje’ kroz gustu šumu do deset kapela koje je dizajniralo deset arhitekata. Time je Vatikan pozvao na svojevrsno hodočašće one religiozne, ali i one svjetovne označavajući važnost duhovnosti jer duhovno oduvijek inspirira svjetovno.
Deset Božjih zapovijedi inspiriralo je tako deset kapelica koje bi posjetitelji mogli ‘hodočastiti’. “To je put za sve koji žele ponovno otkriti ljepotu, tišinu, unutrašnjost i transcendentni glas, ljudsko bratstvo zajedništva u okupljanju ljudi i usamljenost šume gdje individua može iskusiti šuštanje prirode koja je poput kozmičkog hrama”, naveo je o projektu kardinal Gianfranco Ravasi, predsjednik Papinskog vijeća za kulturu.
Župa Bl. Augustina Kažotića – Pešćenica / Foto: Facebook
Sakralne, vjerske zgrade ‘pripadaju’ onima koji se u njima klanjaju, ali i zajednicama u kojima se nalaze. One su duhovno i građansko bogatstvo koje priča priču o istini, kulturi, vjeri i zajedništvu. Pripadaju svim ljudima jer su duhovno i fizički povezane s našom katoličkom prošlošću. Pripadaju svim ljudima jer su ih ljudi izgradili, ne za sebe, već za Boga. Time su ih dobili.
Divite li se crkvama i katedralama divite se i svemu onome što čovjek teži biti u svojem punom potencijalu, potencijalu utemeljenom u Bogu.
Foto: Unsplash