Često čujemo rečenicu: „Nije važno u što čovjek vjeruje, nego da bude pošten čovjek.“

U toj tvrdnji ima istine, jer je doista važno živjeti pošteno i s ljubavlju.

Ipak, ona lako može stvoriti dojam da nije važno u što vjerujemo i da vjera nema nikakve veze s našim svakodnevnim životom.

Današnje Evanđelje uči upravo suprotno. Isusu je itekako važno što mislimo o njemu i kime ga smatramo. Kad je došao u kraj Cezareje Filipove, upitao je svoje učenike:

„Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Odgovori su različiti. Jedni misle da je Ilija, drugi Jeremija ili neki od proroka. Ljudi pokušavaju razumjeti Isusa na temelju svojih dotadašnjih vjerskih spoznaja i predodžbi. U njemu prepoznaju Božjeg čovjeka, ali još ne vide potpuno tko je on zapravo.

Tada Isus postavlja odlučujuće pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

To pitanje i danas osobno odjekuje u srcu svakog čovjeka. Isus ne pita što drugi misle o njemu, ne pita što pišu knjige ili što govori svijet. On pita:

Tko sam ja za tebe? Kakav je tvoj odnos prema meni?

Na to pitanje ne možemo odgovoriti tuđim mišljenjem. Nije dovoljno nešto znati o Isusu. Potreban je osobni odgovor.

Prvi odgovara Petar: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Ta ispovijest vjere nije plod ljudskog razmišljanja. Petar to ne govori zato što je posebno učen ili mudar. Isus odmah pokazuje izvor njegove vjere:

Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima.

Za Židova je bilo gotovo nezamislivo da jedan čovjek bude ujedno i Sin Božji. Ono što je Petar izrekao nije spoznao samo svojim razumom, nego je primio kao dar nebeskoga Oca. Vjera je uvijek milost. Bog otvara naše srce kako bismo prepoznali Kristov pravi identitet.

Zato ne možemo reći da je vjera samo privatna stvar ili puki vjerski osjećaj. Sadržaj naše vjere od presudne je važnosti.

Nije svejedno smatramo li Isusa samo velikim učiteljem, prorokom ili moralnim uzorom, ili ga ispovijedamo kao Sina Boga živoga.

Kad bi Isus bio samo jedan od proroka, njegovo bi učenje bilo tek jedna od mnogih mudrih poruka. Ali ako je on doista Sin Božji, tada je svaka njegova riječ vječna istina na kojoj možemo graditi cijeli svoj život. A to ima vrlo konkretne posljedice.

Ako je Isus Sin Boga živoga, tada po krštenju i mi možemo postati Božja djeca. Ako je on doista Sin Očev, tada je i nama otvoren put k Ocu. Ako je on doista pobijedio grijeh i smrt, tada vječni život nije samo lijepa želja ili utješna misao, nego stvarnost.

Zato kršćanski život nije samo pitanje moralnog ponašanja.

Ne svodi se samo na to da budemo dobri ljudi. Kršćanski život je osobni odnos s Kristom. Pravednik živi od vjere. Od one vjere koja u Isusu prepoznaje Sina Boga živoga i nastoji svaki dan živjeti prema njegovoj riječi.

Nakon Petrove ispovijesti Isus kaže: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.“ Vjeru nismo primili da bismo ju živjeli sami. Primili smo je u zajednici Crkve, gdje je čuvamo, hranimo i jačamo.

Povezani smo s vjerom koju je prvi ispovjedio Petar i koju Crkva već dvije tisuće godina vjerno naviješta.

Na kraju današnjeg Evanđelja pred svakim od nas ponovno stoji isto pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Odgovor se ne sastoji samo od riječi. On se vidi u našim odlukama, molitvi, životnim vrijednostima i načinu života. Jer koliko Krist oblikuje našu svakodnevicu, toliko nam doista znači kao Sin Boga živoga.

Petar nije ispovjedio Krista samo riječima, nego cijelim svojim životom. Toliko je vjerovao u njega da je bio spreman za njega i umrijeti. Od nas se možda ne traži mučeništvo, ali se svaki dan traži odluka vjere:

hoćemo li se pouzdati u Krista, slijediti ga i dopustiti mu da bude Gospodar našega života?

Zamolimo danas nebeskoga Oca da nam udijeli istu milost koju je dao Petru, kako bismo i mi iz dubine srca mogli ispovjediti: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Roberta Almašija prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.