U odlomku iz poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima saznajemo o važnim istinama kojih bismo se uvijek iznova trebali podsjećati.

Naša određenost: Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Dok smo još bili grešnici – Krist je umro za nas.

U cjelokupnoj poslanici možemo vidjeti da nas Pavao naziva nemoćnima, bezbožnima, nepravednima i grešnicima. To je bilo naše stanje prije Krista.

Sveti Pavao i na drugom mjestu govori na istu temu:

I vi bijaste mrtvi zbog prijestupā i grijehā (Ef 2, 1)

Psalam 14 primjećuje da među sinovima ljudskim: Svi su podjednako pokvareni; nema nikoga tko čini dobro, nema ni jednoga (Ps 14, 2). I Izaija primjećuje slično: Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša k’o haljine okaljane (Iz 64, 4).

Posvijestimo sebi što smo bili prije Krista, što znači naša odvojenost od njega. Nismo imali ništa što bismo mogli donijeti da bismo zaradili spasenje ili da bismo se uzdigli iz moralne smrti. Samo čisto milosrđe i milost Božja mogli su nas osloboditi.

Naše oslobođenje: A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Zapazimo tu malu riječ „sada“.

Budući da je Krist došao, sada možemo biti oslobođeni. Moguće je.

Tekst kaže da smo „opravdani“.

U Pavlovoj upotrebi ove riječi to je uvijek više od neke pravne izjave, to je relacijska pravda. Opravdani smo krštenjem u Kristovu smrt i time što smo postali udovi njegova Tijela. Ulazimo u životno transformativni odnos s Gospodinom. Tekst kaže da Isus to postiže „svojom krvlju“. Isus je bio poslušan sve do smrti na križu i njegova prolivena krv pere naše grijehe i vraća nas Ocu.

Tekst dalje dodaje da smo spašeni od „srdžbe“. Srdžba, gnjev, naše je iskustvo naše nemogućnosti da budemo u Božjoj prisutnosti u grešnom stanju. Isus nam omogućava da podnesemo toplinu i svjetlo Božjeg veličanstva!

Naša sudbina: Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. Pozvani smo na život, u smislu da Isusov život zamjenjuje naš vlastiti.

Štoviše, kroz djelo Isusove spasonosne milosti naš se život prilagođava njegovom. Počinjemo voljeti i željeti novije i bolje stvari, voljeti ono što on voli i koga voli. Naši se prioriteti i misli mijenjaju.

Također, treba imati na umu da se vječni život ne odnosi na duljinu života, već na puninu života. U Isusovu životu počinjemo živjeti potpunije, bogatije kako dani prolaze. U Kraljevstvu ćemo jednoga dana to u potpunosti iskusiti, ali već i sada se naš život počinje mijenjati.

Naša izjava: I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje. Primijetite da je naša hvala u onome što je Bog učinio za nas. To pretpostavlja da znamo što je Bog učinio za nas i da vidimo kako se naš život mijenja.

Puno je pitanja, ali još je više milosti!

Koliko to primjećujemo u svojim životima? U životima ljudi koji sjede pored mene u crkvi?

Postoji li u meni radost i mir? Je li mi ikada palo na pamet da se trebam ponositi onime što je Bog učinio za mene?

Jesam li sretan zbog svega što je Bog učinio za mene ili dopuštam svakodnevnim obvezama i brigama da zamagle moj vid? Imam li osobno svjedočanstvo za dati?

Puno je to pitanja na koja svatko sam sebi treba odgovoriti, ali još je više milosti kojima nas Gospodin svakodnevno obasiplje. Budimo mu zato zahvalni, budimo ponosni i dopustimo mu da mijenja naše živote!

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Božidara Nađa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.