Sveta misa nikada nije bila, niti treba biti, pobožna zabava.

Euharistija nije samo gozba, ona je prvenstveno žrtva i ima žrtveni karakter. Inicijativa dolazi od Boga. Sam Bog se daruje i žrtvuje da bismo se mi, primajući ga, mogli njemu otvarati i svojim bližnjima darivati.

Isus Krist, kao dar koji nam se daje u euharistiji, jest silazak Božje ljubavi koja se k nama prigiba.

Kristova žrtva je jedinstvena i jedincata; mi joj ne možemo i ne moramo ništa pridodati, ali ju trebamo posadašnjivati i slaviti. Euharistija nije naše vlasništvo – ona je dar Isusa Krista čitavoj Crkvi. Slaviti euharistiju nije neko naše stečeno pravo, nego čisti dar Krista svojoj Crkvi.

Euharistija nije svjetovno okupljanje niti puki znak bratskoga zajedništva.

Ne može se svesti samo na jedan trenutak primanja pričesti, niti biti tek vremenski odsjek od pola sata ili četrdeset i pet minuta. Ona treba prožeti naš prostor i oblikovati naše vrijeme.

Tijekom tolikih stoljeća u Crkvi je rasla svijest da je Bog tako blizu, da ne može biti bliži.

U 13. stoljeću, kao znak zahvale za taj neprocjenjiv dar, nastala je svetkovina Tijelova, koju danas častimo. Gospodinova prisutnost među nama ostaje. Upravo zbog te svijesti, osim što euharistiju blagujemo, mi ju dostojno i štujemo.

Od samih početaka euharistija se nakon bogoslužja čuvala, pohranjivala i nosila izvan mise, ponajprije bolesnicima.

Sveta misa / Foto: Depositphotos

Blagovati Krista, primiti ga, znači ujedno i štovati ga.

Gospodin je uvijek tu.

Na simboličan način to pokazuje i vječno svjetlo koje se nikada ne gasi.

Ako nam se Gospodin daruje tjelesno, i naš odgovor treba biti očit, konkretan – ako hoćemo, i tjelesan. Zato svaka naša gesta – govor, šutnja, sjedenje, stajanje, klečanje – ima svoje značenje i svoju vrijednost. Upravo na to želimo staviti naglasak.

Tri nosiva elementa današnjega dana jesu:

• stajanje pred Gospodinom, za Gospodina, a time i stajanje jednih pored drugih
• zatim hodanje s Gospodinom, osobito u procesiji
• klečanje pred Gospodinom.

U tom svjetlu vrijedi se zapitati nismo li pomalo izgubili potrebu kleknuti u crkvi – pri ulasku, u trenutku pretvorbe, ili pri odlasku.

Klanjanje pred Presvetim don Damir Stojić/Božja pobjeda

Kleknuti znači prigibati se pred veličinom Boga i njegova imena.

Klečanje je važna gesta. Njome izričemo svoje „da” Isusovu božanstvu.

Klečanje je tjelesni izraz našega „da” stvarnoj prisutnosti Isusa Krista, koji je među nama prisutan kao Bog i čovjek, dušom i tijelom. Kleknuti pred Gospodinom nije prijetnja ljudskom dostojanstvu i slobodi. Naprotiv, upravo u tom odnosu čovjek pronalazi njihovo pravo uporište.

Ako njega zaniječemo, riskiramo izgubiti i sebe kao njegove. Samo ako njega priznajemo darivateljem slobode, možemo biti istinski slobodni. On, kao Stvoritelj, temelj je svake naše slobode i dostojanstva.

Onaj kome se klanjamo nije daleka i nedodirljiva moć.

On sam je kleknuo pred nas da bi nam oprao noge. Prigibamo se njemu jer je on to najprije za nas učinio.

Ljubimo ga i častimo tim gestama jer je on nas prvi uzljubio i počastio.

Njegova blizina i darovanost, njegova ljubav, ne čini nas robovima, nego nas preobražava.

Biskupi / Foto: TUZN

Euharistija nas okuplja.

Da, njezin je smisao da nas sabere. Njezina je zadaća prekoračiti granice i povezati ljude u novo jedinstvo u ime Gospodinovo. Gospodin nas okuplja da jedni druge prihvatimo, da jedni drugima pripadamo i da učimo stajati jedni uz druge.

Što više imamo interesa za njega, što više pristajemo uz Gospodina, to više stojimo jedni s drugima kao braća i sestre. Možemo stajati jedni uz druge jedino ako smo najprije, pod njegovim vodstvom, hodali jedni prema drugima.

U procesiji se to na osobit način očituje: izlazimo i hodamo naprijed.

Učimo se prekoračiti i nadići vlastite granice, predrasude i prepreke te ići naprijed.

Gospodin koji je postao naš kruh neka bude i naš putokaz, naš kompas. Jer samo u hodanju s njime možemo opstati na putu naše povijesti i sigurno doći do vječne domovine.