Nakon što su u proljeće 1992. ratna događanja u Hrvatskoj splasnula, a u Bosni i Hercegovini se rasplamsala mnogi dragovoljci iz Hrvatske pošli su braniti hrvatski narod od velikosrpske agresije.

Prvi među prvima bili su oni koji su, kada je počela bitka za Kupres, otišli zaustaviti napad JNA na taj grad. Razvila se epska bitka, najtragičnija u Domovinskom ratu nakon vukovarske.

U svega tjedan dana bitke koja je trajala do 10. travnja život je na hrvatskoj strani izgubilo 160 vojnika i civila.

Među njima je bio Splićanin Mario Selak koji je pokušavajući zaustaviti tenkovski napad JNA koji je iz pravca Zlosela krenuo prema Kupresu.

Mario Selak / Foto: domovinskirat.hr

Mario je rođen 22. veljače 1968. u Splitu, a prve godine života proveo je u selu Rašćanama između Zagvozda i Vrgorca odakle je njegov otac Ivan koji je obitelj uzdržavao radeći u Njemačkoj. Mario je bio ljubimac majke Ljube kao i sestara Marine i Jasmine.

Kada je krenuo u osnovnu školu obitelj se preselila u Split gdje je Mario proveo mladost kao „dite tršćanske ulice“. Bio je nadaren za rad rukama, osobito za mehaniku, stoga ne čudi da je završio Tehnički školski centar te bio mehaničar brodskih dizelskih motora.

Tih dana njegov otac sjeća se s osobitim ponosom:

Mario je imao 15, 16 godina kada smo mu kupili prvi motor odnosno moped Tomos „kozu“. On je na njemu skinuo getribu i frizirao ga, dodavao mu brzine. To je išlo 110, 120 na sat.

On je to gonjao, ja nisam mogao gledat’.

Osim toga bio je vješt i u građevinskim radovima, radio je dosta na obiteljskoj kući, osobito kada je u pitanju drvenarija. Bio je nadaren, ja sam ga nagovarao da ide na fakultet, no on mi je rekao da ne treba njemu to i da ide raditi.

Popravljao je aute i motore koji su mu bili osobita ljubav. A osobitu ljubav imao je prema domovini. Njegov djed Marijan život je izgubio 1945. godine na Križnom putu kao hrvatski časnik.

Nažalost, rat je zatekao i njegova unuka Marija koji se odazvao na poziv domovine i priključio specijalnoj jedinici policije u Splitu. Otac Ivan imao je mnogo razloga za brigu:

Ja sam se s njim rastao u veljači ’92 kada sam išao na posao u Njemačku i ja sam tada imao neobjašnjiv osjećaj da ga vidim posljednji put. Tako je i bilo. Njega ništa nije moglo zaustaviti. On se neposredno prije rata zaposlio u servisu Citroena u Podstrani i imao je izvrsno plaćen posao. Vlasnik servisa rekao mi je da nikada nije vidio boljeg meštra i da ako ovako nastavi da bi Mario mogao zarađivati i po 3000 maraka mjesečno.

hrvatski grb na Plazenici iznad Kupresa / Foto: Armin Durgut/Pixsell

Sudbina je htjela drugačije. Mario Selak u ponedjeljak 6. travnja 1992. s dvojicom suboraca iz jedinice, Kristianom Petricom i Mladenom Šiškom, otišao je prema Kupresu pomoći obranu Hrvata u tom kraju svojim novim Citroenom. Nažalost nikada se nije vratio, ni on, ni njegov automobil.

Dominik Grebenar, tada pripadnik Specijalne jedinice policije BATT, dobro se sjeća tog mladića koji je bio dio pričuvnog sastava u splitskoj specijalnoj jedinici:

Bio je mlad i nosio ga je domoljubni zanos.

Tako je otišao u BiH sa skupinom koja je odande bila porijeklom iako je on bio iz Dalmacije i nije imao neke veze s tim krajem. Stradao je pokušavajući zaustaviti oklopni napad JNA kod Zlosela.

Kristian Petric koji je bio s Marijem kobnog dana jednom je prilikom za Dalmatinski portal kazao:

Misleći da se srcem dobiva borba, krenuo sam s još 40-ak svojih suboraca iz Kupresa prema Zloselima, gdje nas je s druge strane čekalo 60-ak tenkova i 250-tinjak neprijateljskih pješaka.

Iako se procjena o 60-ak tenkova čini pretjerana, radilo se o itekako neravnopravnom omjeru snaga. Mario Selak je pokušavajući zaustaviti tenkovski napad, prema sjećanju suboraca, pogodio jedan tenk, no pogodila ga je tenkovska granata ispaljena iz druge oklopne grdosije te je na mjestu stradao.

crkva Svete obitelji – obilježavanje 28. godišnjice oslobođenja Kupresa / Foto: Armin Durgut/Pixsell

U bitci kod sela Olova bili su tog dana i pripadnici protudiverzantskog voda iz Tomislavgrada kojima je to bilo vatreno krštenje te iskusniji pripadnici Bojne Zrinski. Oni zauzimaju položaje na brdu Čaradašica iznad sela te čekaju tenkove.

Sa sobom su imali nešto protuoklopnih raketa te top kojim su dan ranije Luka Ivančić i Ante Mamić pogodili tenk koji nije očekivao da će naići na otpor. Idućeg dana išli su mnogo opreznije.

Unatoč početnom uspjehu, srpske snage ubrzo shvaćaju da su naišle na ozbiljan otpor. Počinju intenzivno pješačko i tenkovsko djelovanje, a hrvatski branitelji, iscrpljeni i brojčano slabiji, drže položaje pod stalnom vatrom. Tijekom noći i sljedećeg dana, tog kobnog 7. travnja, dolazi do novih napada, a gubitci rastu.

Pripadnik Bojne Zrinski Ante Vukadin dobiva zadaću da s raketom pokuša onesposobiti tenk, s položaja uz cestu. Čekajući da se tenk pojavi u zavoju, napetost je rasla. Opis tog trenutka jedan je od najupečatljivijih dijelova njegova svjedočanstva o toj bitci:

Čujem gusjenice – to diže kosu na glavi. Znaš što dolazi, a ne vidiš ga. To je možda najružniji osjećaj koji sam ikad imao.

On i Mato Šteka krenuli su ispred svih da bi onesposobili čeličnu grdosiju koja je nadirala. Ipak tenk pogađa kuću u kojoj se nalaze, ruši krov i ranjava nekoliko branitelja, a Šteka, jedan pripadnik protudiverzantskog voda Tomislavgrad, gine. Unatoč šoku, skupina se pregrupira i nastavlja borbu.

Bitka za Kupres / Foto: www.radioljubuski.ba

Na položajima oko Olova uskoro se pojavljuje veći broj tenkova – procjene govore do dvadeset i pet vozila u borbenom rasporedu. Kako streljiva ponestaje, a mogućnost manevra gotovo ne postoji, branitelji se nalaze u poluokruženju i ginu jedan za drugim, spremni da poginu svi ako treba. Jedan od najpotresnijih trenutaka za Vukadina je susret s tijelom poginulog Marija Selaka:

Kad sam vidio mrtvog čovjeka pred sobom, s glavom izvrnutom unazad, tu više nema dileme, znaš da ti smrt diše za vratom i u tebi kreće raditi instinkt za preživljavanjem.

Tada Ante nije znao njegovo ime već ga je upamtio pod nadimkom Splićo. Znali su se tek jedan dan, ali njegovu hrabrost zapamtio je sve do danas. O njemu svjedoči riječima:

Vidi se da je bio vojničina.

Uglavnom branitelja je sve manje, streljiva je sve manje i iako se povlačenje čini kao logična opcija dečki ne odustaju sve dok imaju protuoklopnog oružja. U kaosu borbe, neposredno uz njega, tenkovska granata pogađa još jednog vojnika, Josipa Meštrovića, i doslovno ga raznosi.

Taj prizor ostavlja trajne posljedice na sve prisutne.

Vukadin ističe:

Pet ljudi se psihički više nikad nije vratilo. To je bio šok koji se ne može opisati.

Kupres / Foto: Zvonimir Barisin/Pixsell

U tom trenutku učinio je jedan od najhrabrijih činova u bitci za Kupres, no ističe:

To nije bila hrabrost već instinkt.

Naime, u tom stanju šoka dok gleda na sebi i drugima meso čovjeka koji je do prije minutu stajao s njima, gotovo instinktivno, Ante Vukadin izlaže se vatri, podiže iz zaklona i ispaljuje raketu prema tenku koji im je nanio najveće gubitke. Nakon više pogodaka, taj posljednji tenk biva uništen, čime je spriječen potpuni slom položaja.

Tek tada branitelji shvaćaju da je Kupres već izgubljen i da se bore ispred grada koji više nije pod hrvatskom kontrolom.

Slijedi dramatično povlačenje kroz ulice Kupresa, pod vatrom, uz improviziranu pomoć sanitetskog vozila i manjih skupina HVO-a. U tim okolnostima tijela poginulih suboraca, pa tako ni Marijevo, nisu uspjeli iznijeti s prve crte.

Kupres / Foto: Pixsell/Marko Mandic/Vecernji list

Godinama se Mario Selak vodio kao nestao, a njegova je obitelj nakon rata otišla na Kupres u potrazi za kostima svog Marija. Put do pronalaska bio je dug, ali s pozitivnim ishodom. Otac Ivan ističe zasluge doktora Dragana Primorca:

Žena mi je govorila da ga je sanjala i da joj je govorio da mu je zima. Teško se nosila s gubitkom i vjerojatno se nadala da je živ. Ipak, kada smo žena i ja otišli gore, tražili smo njegove kosti. Momci koji su bili s njim pokazali su nam iza kojeg kamena je on stradao.

Ondje sam našao njegove kosti i ostatak pancirke koju sam mu donio iz Njemačke.

Njega je tenkovska granata pogodila u desnu stranu prsa i rame tako da smo ruku pronašli u kamenolomu gdje je bila odbačena s komadom odjeće koju je nosio. Prenijeli smo njegove posmrtne ostatke u Split. Identifikacija je trebala biti vršena preko Sarajeva no procedura je bila iznimno komplicirana pa smo 1997. preko doktora Primorca koji je nosio uzorke u SAD i provedene analize definitivno potvrdili da je riječ o našem Mariju.

Mario Selak pokopan je u siječnju 1998. godine na mjesnom groblju u Rašćanima Donjim. Iza sebe je ostavio tugujuće roditelje i dvije sestre zajedno s nećacima i nećakinjom.

Iako su oni tada još bili sasvim mali, Mario je danas dio njihovih života. Njegova nećakinja Sara Šipić Vuco svojedobno je za portal Domovinski rat kazala:

Nažalost, nisam imala prilike upoznati ga, niti vidjeti, s obzirom na to da san bila stara svega nekoliko dana kad je ujak poginuo. Ali priče koje sam slušala cijelog djetinjstva, učinile su da osjetim njegovo prisustvo. Mogu samo reći da sam se više puta uvjerila da je on moj anđeo, koji me čuva od gore, s neba.

spomenik poginulim braniteljima na Kupresu / Foto: Armin Durgut/Pixsell

Priča o Mariju Selaku nije samo priča o jednoj poginuloj mladosti, već o snazi odluke, o ljubavi prema domovini i o ljudima koji su, u najtežim trenutcima, birali stati na prvu crtu – bez kalkulacije, bez uzmaka.

U neravnopravnoj borbi, pred silom koja je bila nadmoćnija, pokazali su ono što se ne može izmjeriti brojkama – hrabrost, zajedništvo i spremnost na žrtvu.

Bitka za Kupres ostaje zapisana kao jedna od najtežih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata, ali i kao svjedočanstvo o ljudima koji nisu odustali ni kada je sve govorilo da bi trebali.

Među njima bio je i Mario – mladić koji je mogao birati drugačiji život, ali je izabrao onaj teži, vođen osjećajem dužnosti i pripadnosti. Njegova priča, kao i priče njegovih suboraca, podsjećaju nas da sloboda koju danas živimo nije došla sama od sebe.

Ona je izborena hrabrošću onih koji su bili spremni dati najviše što su imali. Zato je na nama da ih ne zaboravimo – ne samo kroz datume i obljetnice, već kroz sjećanje koje živi svakoga dana.