Svakomu je od nas potrebno vrijeme samoće, nekoliko dana duhovnih vježbi ili barem jedan dan duhovne obnove, jedan smireni dan u koji možemo sabrati misli, posvetiti dodatno vrijeme molitvi. Tražimo za to dan koji nam se čini najprikladnijim, trudimo se osigurati ga od iznenadnih obveza koje bi mogle uletjeti, ljutimo se već unaprijed pri pomisli da bi se to moglo dogoditi, a ako se to i dogodi… Ah! Možda bolje ne reći kako sve može završiti!

U Karmelu također postoje dani sabiranja u koje sestre nastoje posvetiti se onomu što im je najvažnije, a to je duhovni život. Obično to bude nedjeljom jer se tada ionako ne radi.

Eh, da! Kako u obitelji, tako i u samostanu, i u nedjelju valja ručak skuhati, suđe oprati, goste podvoriti, za bolesnice se pobrinuti i slično. Uvijek nešto uleti!

Tako se jedna mlada sestra žalila Tereziji da joj je teško naći jednu nedjelju slobodnu od neočekivanih zaposlenosti da bi svoj mjesečni dan duhovnog sabiranja održala u miru. Terezija (kojoj nije bilo ništa lakše naći takvu slobodnu nedjelju) odgovorila joj je iz iskustva: „Ti se, dakle, povlačiš radi vlastitog zadovoljstva i da bi imala više slobodnog vremena? Ja tada dovodim sebe u stanje spremnosti da budem ometana.

Kažem sebi: To slobodno vrijeme posvećujem smetanju. Želim ga imati, računam s njim, a u slučaju da imam mira, zahvalim dragom Bogu na tome kao na milosti s kojom nisam računala. Zbog toga sam ja uvijek sretna.“

Često ne primijetimo da – u želji da poboljšamo svoj odnos s Bogom – postupamo na način koji ima suprotne učinke. Jeste li ikada primijetili izvanrednu sposobnost koju imamo da sami sebe uznemirimo?

Možda time što obnavljamo negativne uspomene na „ono prije kad nas se smetalo“? Ili time što smišljamo kako bi nas se sve moglo smetati? Ili tko bi nas se mogao usuditi smetati? Ili pak kako ćemo uzvratiti ukoliko se tkogod usudi smetati nam?!

Kad bismo si posvijestili koliko uznemirenosti doživljavamo samo zato što se uopće bavimo takvim mislima, možda bismo zaključili da nas ništa ne bi koštalo kad bismo odvojili jedan slobodan dan da prokušamo ovaj Terezijin savjet.

Možda ovako – odrediš jedan slobodan dan i kažeš sam sebi:

„Današnji dan posvećujem smetanju. Računam s njim i želim ga imati što više. O, kad bi mi danas što više smetali!“

Možda bismo na kraju toga dana uočili da nam drugi znatno manje smetaju od nas samih…

A u vezi toga iskustva da smetamo sami sebi (osim što će nam takva iskustvena spoznaja koristiti za poniznost), Terezija nam također daje odličan savjet: „Ponekad se osjećamo u svojoj nutrini tako loše da je odmah moramo napustiti. Dragi Bog nas ne obvezuje da sami sebi činimo društvo. Naprotiv, On dopušta da nam vlastito društvo bude neugodno kako bismo ga napustili. U tom slučaju ne poznajem drugo sredstvo nego izići iz same sebe i posjetiti Isusa i Mariju, i to tako da se prione djelima ljubavi prema bližnjemu.“

Svrha molitve i svakog povlačenja u samoću uvijek su „djela, djela!“, kako to uči sv. Terezija Avilska.

Dakako, ne smijemo bježati od molitve i povučenosti čim nas zahvati kakva suhoća, ali dobro je ponizno osluhnuti ne daje li nam time Bog znak da želi da se naša molitva pretoči u konkretna djela ljubavi prema bližnjemu.

Terezija svjedoči da je „na tom putu samo prvi korak težak, a nagrada velika, već i na zemlji“.

Svi se katkad osjećamo manje ili više jadno. Vlastito društvo biva nam jedva podnošljivo. Zašto ne bismo probali razumjeti to kao poticaj da pođemo u posjet Isusu i Mariji. Ako tada promislimo kome možemo učiniti kakvo dobro i prionemo uz to, možda i iz vlastitog iskustva uvidimo zašto je Terezija tako govorila.

Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Karmela Majke Božje Bistričke  i bl. Alojzija Stepinca.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.