Sv. Terezija se trudila biti pozorna na svaku priliku da učini kome kakvu malu uslugu, da šutke uredi što bi našla neuredno, da se usteže od prigovaranja, da sa smiješkom susreće i one sestre koje su joj svojim ponašanjem zadavale nevolje, da se spremno ponudi i za one poslove koji su joj bili naporni ili dosadni...
U ovo korizmeno vrijeme uvijek se odlučujemo za neki oblik pokore, odricanja ili mrtvenja. Ukoliko želimo, od Male Terezije možemo naučiti jedan specifični oblik pokore koji je ona s velikim uspjehom prakticirala, a koji s pravom možemo nazvati opasnim.
Ušavši u Karmel s 15 godina, Mala je Terezija osjećala sklonost prema raznim pokorama, no kako nije imala propisanu dob, bez posebnog dopuštenja nije smjela sudjelovati niti u onim pokorničkim činima koji su za ostale bili obavezni. I kad je molila dopuštenje, često je dobivala negativan odgovor. Tako je razvila je svoj stil pokorničkog života.
Upute za svoje opasne pokore našla je u Evanđelju. Upravo u Evanđelju koje ju je zaokupljalo tijekom svakodnevnog razmatranja otkrivala je „uvijek nova rasvjetljenja, skrivene i tajanstvene misliˮ. Osobito se trudila živjeti Isusovu Novu zapovijed primjenjujući je na bezbroj načina u svakodnevnom životu.
Tako se trudila biti pozorna na svaku priliku da učini kome kakvu malu uslugu, da šutke uredi što bi našla neuredno, da se usteže od prigovaranja, da sa smiješkom susreće i one sestre koje su joj svojim ponašanjem zadavale nevolje, da se spremno ponudi i za one poslove koji su joj bili naporni ili dosadni, da s naizgled izvrsnim tekom pojede i ono jelo koje joj je bilo vrlo odbojno, da rado prepusti drugima bolje stvari i udobnije mjesto i slično.
Pitate se što je tu tako opasno? Ništa… ako čovjek nije dosljedan. No, ako jest kao što je ona bila, onda takvo ponašanje vuče za sobom posljedice koje znaju biti problematične, opasne po našu udobnost, slobodno vrijeme, ukus i slično.
Njoj se tako dogodilo da je ostala bez slobodnog vremena jer, kad god su sestre trebale kakvu pomoć, pitale su nju koja u pravilu nije odbijala, a kad je i morala odbiti, činila je to na vrlo ljubazan način. Kad bi ostalo neke hrane, davali su njoj govoreći: „Dajte to s. Tereziji, ona nikada ništa ne odbijeˮ, a ona bi sve primala i – da ne bi pokazala da joj je nešto mrsko – upravo to bi uzimala pokazujući se vrlo zadovoljnom. Tako su neke sestre mislile da joj ugađaju dok su joj samo pribavljale dodatnu pokoru.
Zašto je to činila? Vjerovala je Evanđelju. Na početku svake korizme, kod pepeljenja, i nas Bog poziva na to: „Obrati se i vjeruj Evanđelju!ˮ
To bi moglo značiti ovo: Dosad si vjerovao da ćeš biti sretan budu li drugi činili što se tebi sviđa. Ajde sada probaj obratno, probaj vjerovati Evanđelju koje daje ovu uputu za radostan život: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.ˮ
To jest malo opasno, treba imati hrabrosti za takav rizik jer, ako se pokažeš spremnim činiti usluge, vjerojatno ćeš češće biti zamoljen za njih. Ako „slasnoˮ pojedeš ručak koji je pred tebe stavljen usprkos tomu što to jelo baš nikako ne voliš, možda ćeš ga dobiti češće na stol, a ako nekoliko dana, Bogu za ljubav, sa smiješkom odradiš neki sitni kućni posao, možda će tvoji ukućani zaključiti da ti je to baš milo pa će ti ga i ubuduće prepustiti. Ako se sustegneš od prigovaranja i pokažeš zadovoljnim s načinom na koji drugi uređuju stvari, možda će mnogo toga biti uređeno protivno tvom ukusu…
Ako, međutim, povjeruješ Evanđelju, možda i ti doživiš ono što je doživjela Terezija: kvalitativni skok iz skučenog života u kojem se vrtjela u uskom krugu vlastite sitničavosti, u sretan život koji je započeo onog trenutka kad je odlučila zaboraviti sebe da bi sijala veselje drugima.
„Otada sam bila sretna!ˮ, svjedoči ona.
Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Karmela Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca.
„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.