Dana 24. veljače 1965. godine u Zagrebu je rođen Ozren Lukić – Luka, junak Domovinskog rata.

Kao sin jedinac odrastao je u obitelji Milana i Mire. Kao dječak se zaljubio u speleologiju, odnosno istraživanje spilja i jama. Prvi susret s vječnom tamom zemljine utrobe najbolje oslikava bilješka iz njegovog dnevnika nakon posjeta spilji Veternici:

Našao sam najljepše mjesto na svijetu!

S 14 godina učlanio se u Hrvatsko planinarsko društvo „Željezničar“, odnosno njegov speleološki odsjek. Pet godina kasnije, 1984. položio je ispit i stekao zvanje speleologa, a iste je godine upisao je studij geologije pri Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao 1990. godine. Od 1983. radio je kao vanjski suradnik Instituta za geološka istraživanja, a od 1988. i u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Sudjelovao je u brojnim speleološkim istraživanjima u Hrvatskoj i svijetu te se prometnuo u jednog od najboljih hrvatskih speleologa. Osim toga, bio je speleoronilac i član Gorske službe spašavanja.

U periodu od dolaska u odsjek pa do kraja života bio je u više od 500 raznih špilja i jama, u posjetima i istraživačkim akcijama. Bio je sudionik gotovo svih speleoloških akcija speleološkog odsjeka, kao i dvije hrvatske speleološke ekspedicije u inozemstvu: u jamu Berger u Francuskoj 1982., gdje se spustio do dubine od -640 metara, što mu je osobni rekord dubine, i 1986. u nekoliko novih jama gorja Picos de Europa u Španjolskoj. Osim toga spustio se u sve do tada najdublje jame u Hrvatskoj; jamu Stara škola duboku 576 m, a zatim ponor Rašpor, sustav Kicljevih jama, jamu Munižabu, jamu Burinku i tako dalje. Sudjelovao je i u istraživanju naših najdužih špilja, kao npr. Veternice duge 6767 metara.

Picos de Europa / Foto: Bernat Parera/REUTERS

Sva svoja znanja i iskustva, Ozren Lukić je neumorno prenosio na mlađe članove speleološke organizacije sudjelujući u radu mnogobrojnih speleoloških škola, tečajeva i seminara te organizirajući predavanja iz speleologije. Čak je 1990. razradio i predložio osnivanje Centralnog speleološkog katastra. Neke od najznačajnijih crta njegove osobnosti bile su izuzetna upornost i marljivost, a upravo zahvaljujući tome, početkom 1991. primljen je na rad u Institutu za geološka istraživanja. Počeo se pripremati i za postdiplomski studij, no svi planovi prekinuti su izbijanjem Domovinskog rata. Luka nije mogao mirno promatrati što se događa, do svojeg omiljenog sustava jama na masivu Crnopac na južnom Velebitu nije mogao još od kolovoza 1990. Sve to unosilo je nemir u istraživača, zaljubljenika u Hrvatsku, ali i oca malene Ene koju je dobio sa suprugom Sanjom.

U ljeto 1991. otišao je u vojsku, otišao je tamo kamo ga je srce vuklo – na Velebit!

Tada 26-godišnjak bio je jedan od entuzijasta koji su se u ljeto 1991. u Zagrebu počeli okupljati oko poznatog hrvatskog alpinista Jerka Kirigina. Bilo je tu planinara, alpinista, ali i speleologa, poput Luke, koji su gledali na koji bi način stečena znanja i iskustva najbolje upotrijebili u obrani od velikosrpske agresije.

Odlučili su se organizirati i otići pomoći obranu Velebita koji se našao na prvoj crti bojišnice. Prvo službeno okupljanje Planinske satnije Velebit organizirano je u listopadu 1991. godine u Domu sportova. Ovom okupljanju prisustvovalo je 40-ak ljudi, a kriteriji odabira bili su iznimno strogi – osim što osnivači nisu htjeli uzeti nekoga koga ne znaju, zainteresirani civili morali su dokazati kako imaju dovoljno iskustva i profesionalizma kako ne bi išli na štetu same satnije.

Satnija se odijelila u dvije skupine – jedna skupina okupljala je speleologe, a druga alpiniste. Kirigin je bio na čelu satnije, dok je Ivan Host bio njegov zamjenik i zapovjednik alpinista. Đuro Sekelj Knor određen je kao zapovjednik speleologa.

U speleološkoj skupini Ozren Lukić Luka postavljen za zapovjednika jedne borbene skupine – na papiru voda, u praksi desetine.

Pripadnik te desetine bio je u to vrijeme mladi Slaven Dobrović koji je napustio studentske klupe i stavio se na raspolaganje Planinskoj satniji Velebit iako je potjecao iz dobrostojeće obitelji i pritom je bio iznimno uspješan student na Strojarskom fakultetu pa čak i dobitnik rektorove nagrade.

„Od malena, još od osnovne škole sam se bavio planinarstvom i speleologijom, a kako sam savladao velik broj tečajeva i sudjelovao u raznim ekspedicijama i organiziranim bivacima sve to činilo me prilično formiranim speleologom, planinarom i gorskim spašavateljem… Iako sam tu vijest pročitao u novinama tijekom boravka na usavršavanju jezika u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon masakra hrvatskih redarstvenika u Borovom selu postalo mi je jasno da će buknuti oružani sukob.

Nije mi padalo na pamet poslušati upute moje tete da produžim boravak, nego sam se vratio. Tako nekako počela su u Zagrebu i okupljanja nas planinara. U nadi da će biti potrebe za našim znanjima i vještinama svi smo bili i više nego odlučni da se stavimo na raspolaganje. Jerko Kirigin bio je naš vođa, ujedno organizator i veza s nadležnim ljudima iz ministarstava zaduženih za obranu“

Slaven Dobrović zajedno sa svojim prijateljem, ali i zapovjednikom Lukom početkom prosinca 1991. odlazi prvi put na Velebit, na područje Buljme. Ta je skupina sastavljena od speleologa uskoro pronašla spilju koja je poslužila kao trajan smještaj pripadnicima PS „Velebit“ koji su držali položaje na tom dijelu planine.

Tih dana za monografiju Planinske satnije Velebit Slaven Dobrović prisjetio se idućim riječima:

„Našu grupu vodio je Ozren Lukić. U Starigrad smo stigli 6. prosinca gdje smo primili jednu kratku, osnovnu obuku rukovanja oružjem. Potom smo otišli u bazu koja je bila u Planinarskom domu u Paklenici. Ondje smo proveli jednu noć ili dvije, dodatno smo se opremili i išli smo na visinske pozicije. Dobili smo u zadaću čuvanje isturenih položaja u području Buljme, na nadmroskoj visini od oko 1400 metara. Preko tog prijevoja ide važan planinarski put prema Medaku u Lici. Ispod samog prijevoja naši prethodnici napravili su bivak. Nije to bilo dobro ni dugoročno rješenje jer tamo je bilo jako neugodno za spavati.

Planinarski dom Paklenica u Nacionalnom parku Paklenica / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Bila je jaka zima i puhala je bura, tako da je i u tom bivku – improviziranom šatoru bilo snijega jer je to sve bilo šuplje, a bivak se nalazio ispod samog „sedla“, na priličnoj vjetrometini. Ništa, uvjeti su bili takvi kakvi jesu. Sve smo navlačili na sebe i spavali u tome. Organizirali smo se, ipak smo bili skupina špiljara, dosta vješti u rekognosciranju terena i istraživanju jama, pa smo krenuli naći bolje mjesto za bivak. Vrlo brzo smo našli gotovo idealno rješenje, jednu špilju. Bila je jako dobro pozicionirana, zapravo sam je baš ja zapazio.

Špilja pravilnog oblika promjera oko tri i dužine oko 10 metara, koso položena, sa zemljanim dnom. Začas smo mi napravili tri police i pripremili uvjete za spavanje i boravak. S tim da je unutra cijelo vrijeme temperatura bila u plusu. Uskoro smo zazidali dio ulaza pa nam je bilo još malo toplije. Poslije tjedan-dva su nam poslali i jednu peć pa smo se mogli i ugrijati pa je u špilji postalo još ugodnije… Kolege koje su se više bavile alpinizmom su nas zafrkavale: „Ma šta vi špiljari, samo bi se odmah u rupe zavlačili“. Ali, naravno, nitko se kasnije nije povukao iz te rupe jer uistinu je bila idealna za smještaj na tom području.

Tijekom zime pobunjeni Srbi nisu pokušavali napasti hrvatske položaje na Velebitu, no dolaskom toplijih mjeseci sve su se češće iz okupiranih krajeva Like ubacivali na teritorij pod hrvatskom kontrolom. Pri jednom takvom ubacivanju u srpnju 1992. u blizini Malovanskog jezera ubili su Ozrena Lukića – Luku.

Velebit / Foto: Sime Zelic/PIXSELL

Jedini poginuli pripadnik Planinske satnije Velebit

Njegov zapovjednik Đuro Sekelj Knor prisjeća se:

Lukić je bio bio jedan od najboljih speleologa u Željezničaru.

„Štoviše, iako među mlađima on je bio i zapovjednik voda. Jednom borbenom grupom zapovijedao je on, a drugom Branko Jalžić. Kako je došlo lijepo vrijeme, Srbi su došli gore i napravili zasjedu. Nismo se opuštali, ali činjenica je da su po zimi ljudi bili dosta sigurni. Kada je zima prošla, a u planini je još za 1. svibnja bilo snijega, i dalje se redovito odlazilo u ophodnje. Kontrolirali smo ima li pomicanja neprijatelja, pokreta, ali ovakvu zasjedu teško je bilo predvidjeti.

Da je s Lukom išlo 20 ljudi, vjerojatno bi svih 20 stradalo. To je toliko veliko područje da ne možete imati nadzor baš nad svakim dijelom planine. Mi smo to držali i kontrolirali koliko smo mogli. Da, možda smo mogli pretpostaviti da će netko doći gore, ali kako to onemogućiti? Sve je zavisilo o tome da li će se Srbi odvažiti organizirati ovakvo nešto.

Prema Buljmi im je teško bilo to izvesti jer do tamo trebaju pješačiti i nositi oružje, ali na Bunjevac oni mogu s autom doći gore. Poslije smo po nekim drugim, privatnim kanalima saznali otprilike što se dogodilo. Oni su se dugo pripremali i ohrabrili su se napraviti zasjedu. Zašto? Računali su da netko mora jednom proći i čekali su duže vrijeme. Lukina pogibija dogodila se pred smjenu ljudstva. Ja sam se tada nalazio u Starigradu, išao sam osigurati konje za Ličane jer su se vraćali na smjenu. I onda se čulo na radio-vezi;

„Nema Luke, nema Luke, di je, šta je?“

Podigli smo vojsku koja je otišla u izviđanje, odnosno u pretres terena. Prvo su našli mjesto otkuda su pucali. Potom, nakon što su našli hrpu čahura gdje je bilo mitraljesko gnijezdo, našli su dolje niz padinu Lukino tijelo. Nije bilo mjesta prevelikim upitnicima. Problem je bio teren i premalo ljudstva da kontroliramo cijelo to područje. To je bilo toliko ogromno područje da je svak svakoga mogao iznenaditi.

Logično, kada se dogodila pogibija, nadležni su vjerojatno postali svjesni da se ratne okolnosti na Velebitu mijenjaju i da će cijelu obrambenu liniju itekako morati ojačati, i mi smo još jako kratko ostali na tom dijelu planine.“

Slijed događaja pokazao je da je Lukina pogibija bila kraj prve etape ratnog puta Planinske satnije Velebit te je na područje njihova djelovanja došlo do raspoređivanja skupnih snaga specijalne policije MUP-a RH koje su ondje provele operacije Maslenica i Oluja.

Lukina jama

Najdublja jama u Hrvatskoj i jedna od dvadeset najdubljih jama na svijetu naziva se Lukina jama, upravo po junaku Domovinskog rata Ozrenu Lukiću – Luki o tome kako je dobila ime svjedoči njegov suborac Dubravko Kavčić-Kabić:

Godinu dana nakon Lukine pogibije, ravno s bojišta smo otišli u istraživanje jame na Sjevernom Velebitu. Jama je bila prekrasna. Prvih tristotinjak metara u ledu, puna velikih vertikala, čak preko 250 metara, san svakog speleologa.

Lukina jama / Mladen Jekić / SO Željezničar

Sa svakim danom istraživanja jama je postajala sve dublja, tako da smo za nekih pet dana istraživanja po dužini postavljenih užeta znali da smo premašili dotadašnji hrvatski rekord u dubini. Tada se, u dubini jame počela među nama stvarati ideja o tome da taj kapitalni speleološki objekt posvetimo našem prijatelju, speleologu i suborcu Luki, pa je tako negdje na dubini od 750 metara najdublja jama Hrvatske dobila naziv Lukina jama. Na ovaj način naš Luka i dalje živi. Ne samo u našim srcima, već i u predaji, u kojoj svaki domaći i strani speleolog, posjetitelj ili istraživač Lukine jame, nakon što upita o nazivu jame saznaje tko je bio Luka i što je bio Domovinski rat u kojem je on dao svoj život.

A ponekad idemo s tugom U stijene i planine te fa mrtvoga druga iznesemo i nastavimo njegove sne

Za slobodu Hrvatske položile su ga tisuće poput Luke. Koliko je to tek dragocjeno? Znamo li cijeniti tu žrtvu i na koji ju način cijenimo? Ove korizme zamislite se nad tim pitanjima zagledani u nekog vašeg junaka Domovinskog rata, u nekog vašeg Luku.